Prinosi fondova i garancijski sustav (3)

Prosječno upućeni član mirovinskog fonda bi vrlo jednostavno izračunao godišnji prinos svog fonda tako da izračuna razliku vrijednosti ulaganja s kraja i početka ulaganja te usporedi s početnim ulogom. Međutim, kod OMF-ova postoje tri vrste prinosa kao nekakav sustav relativnih garancija (jer, radi se o mirovinama koje se realiziraju na tržištu kapitala i to kao zakonska obveza). Ipak, sustav izračuna prinosa ne štiti članove fondova u slučaju duljih kriza, a snošenje potencijalnog rizika gubitaka od ulaganja u potpunosti je na članovima.

Evo koje tri vrste prinosa postoje:

1. Stopa nominalnog prinosa OMF

Rnom=((Voj2 – Voj1)/ Voj1)*100

To je razlika vrijednosti obračunske jedinice (Voj) s kraja i početka razdoblja u odnosu na početnu vrijednost pomnožena sa 100.

2. Stopa referentnog prinosa OMF

To je ponderirana aritmetička sredina stopa prosječnih godišnjih prinosa svih OMF-ova za razdoblje od prethodne tri kalendarske godine.

3. Stopa zajamčenog prinosa

Svakom članu mirovinskog fonda jamči se prinos u visini referentnog prinosa odgovarajuće kategorije mirovinskih fondova umanjenog za:

• dvanaest postotnih bodova u mirovinskom fondu kategorije A,
• šest postotnih bodova u mirovinskom fondu kategorije B,
• tri postotna boda u mirovinskom fondu kategorije C.

Čovjek se sigurno zapita kako su izračunate ove odbitne stope od 12, 6 i 3 postotna boda. Naime, prilikom izrade izmjena i dopuna Zakona o OMF-ima, 2007. godine umjesto definiranja garancijskog fonda ili premija osiguranja od gubitaka, predstavnici industrije mirovinskih fondova su uvjerili tadašnju ministricu (HDZ) kako je ovo bezbolno i originalno rješenje. Od tada pa do danas (a sve je dobro dok je dobro) postoje godine u kojima se jamči negativan prinos. Da, upravo tako, jamči se negativan prinos tj. gubitak. Jedna od takvih godina je i 2017. To se najbolje vidi na sljedećoj slici.

Još od početka rada fondova nije se našlo bolje rješenje od zajamčenog prinosa i tzv. jamstvenog pologa koji se ne računa prema veličini preuzetih rizika kod ulaganja od strane mirovinskih fondova, već jedino na osnovu broja članova mirovinskih fondova!

Tako mirovinsko društvo mora uplatiti 1 milijun kuna za svakih 10.000 članova iznad 50.000 članova pa u jamstvenom pologu svih fondova imamo oko 180 milijuna kuna. Jamstveni polog može se držati na posebnom skrbničkom računu kod banke depozitara ili uložiti u trezorske zapise Republike Hrvatske.

Ako je prosječni godišnji prinos mirovinskog fonda kroz razdoblje od prethodne tri kalendarske godine manji od zajamčenog prinosa, mirovinsko društvo uplatit će razliku mirovinskom fondu do zajamčenog prinosa iz jamstvenog pologa, a ako to nije dovoljno, iz temeljnog kapitala mirovinskog društva do najviše 50% temeljnog kapitala mirovinskog društva.

Kad se zna da je temeljni kapital oko 400 milijuna kuna u sva četiri društva, tada se jasno može zaključiti kako nekoliko stotina milijuna kuna (jamstveni polog + 50% temeljnog kapitala) čini samo prividno jamstvo. Ovdje se ne računa adekvatnost kapitala u odnosu na rizikom ponderiranu imovinu.

Nekadašnja odredba u Zakonu o OMF-ovima da se u slučaju nedostaka prethodnih sredstava jamči sredstvima iz proračuna je izbačena. Ali zar sumnjamo kako bi bilo da neki od fondova uđe u crveno pa nema dovoljno pokrića za isplatu po zajamčenom prinosu. Neki lex bi popili  na eks.

O nepostojanju adekvatnog sustava garancija za zaštitu članova OMF-ova najbolje govore sljedeći podaci. Raspoloživo jamstvo iznosi zaokruženo 400 milijuna kuna, a imovina 4 OMF-a (svaki po tri kategorije A, B, C)   na kraju 2017. godine iznosi 92 milijarde kuna (0,6 mlrd. u kategoriji A; 87 mlrd. u kategoriji B; 4 mlrd. u kategoriji C). Primjerice, u kriznoj 2008. godini fondovi su izgubili cjelogodišnju uplatu od 4,2 milijarde kuna zbog pada tržišta kapitala.

Inače, OMF-ovi zarađuju više od ulaganja u obveznice negoli u dionice! Čudno, možda samo na trenutak. Ali kad se uzme u obzir činjenica da se obveznicama trguje mimo tržišta te samo uz prijavu na OTC tržište Zagrebačke burze prema dogovorenoj cijeni, ništa više nije čudno. Tako dogovorene cijene obveznica u pravilu se amortiziraju do dospijeća. Takve obveznice dobro drže napuhani imovinski balon na koji se, naravno, obračunava godišnja naknada. Zato se ne treba čuditi da su prinosi kategorije “A” koja bi trebala dominantno ulagati u dionice manji od fonda kategorije “B” koji ulaže preko 70% imovine u obveznice. Prema raspoloživim podacima, implicitno bi se moglo procijeniti da je tzv. nerealiziranih prinosa između 6 i 7 milijardi kuna.

Bilo bi vrijedno i zanimljivo da je aktualna vlast barem malo dotaknula i pitanje načina obračuna prinosa fondova ili sustava garancija, ali nije. Zašto? Pa tko će se tlačiti s nekim načinom vrednovanja obveznica ili garancijskim fondom u koji bi trebalo uplaćivati prema visini preuzetog rizika i dugoročno. Osim toga, sve to društva za upravljanje ne zanima i spada u kategoriju “ne talasaj”, jer njih zanimaju samo nakade za upravljanje, a potencijalni gubici ionako nisu njihovi,  već članova fonda.