Naknade društvima za upravljanje (2)

Od datum 19/10/2018 0 353 Views

O iznosima naknada koje zaračunavaju četiri društva za upravljanje ne prestaje se raspravljati. I ovaj put u novom prijedlogu izmjena i dopuna zakona o OMF-ovima servira se limunada o smanjenju ulaznih naknada.

Kao prvo, nudi se rješenje u smanjenju ulazne naknade pa se umjesto 0,8%, koliko se sada računa, nudi buduća naknada od 0,3% na uplate, s time da se smanjuje po 4%, ali ne smije pasti ispod 0,2%. Pih, tipično pogađanje. Zašto baš 0,3% i po kojim parametrima se došlo do te “optimalne naknade”.

Kao drugo, nameće se logično pitanje – otkud ulazna naknada kad su to “obvezni” mirovinski fondovi u koje se mora ulagati. Koji marketing je potreban fondovima i koji trošak se pokriva iz te ulazne naknade (na svakih uplaćenih 100 kuna na račun nam sjedne 99,20 kn). Najlogičnije rješenje je da se ukine ulazna naknada jer su to “obvezni” fondovi i htjeli mi ili ne htjeli, uplatiti se mora. To što smo zakonski primorani uplaćivati društva nam naplaćuju kao oligopolno udruženje jer drugih fondova i društava jednostavno nema. Do sada se u četiri društva za upravljanje uplatilo ulaznih naknada u iznosu, zaokruženo, 500 milijuna kuna. I da, pustimo priče kako društva pokrivaju dio troška Regosa. Za to postoji godišnja naknada koja je ukupno do sada iznosila 3,2 milijarde kuna, a kako se kretala naknada po godinama najbolje se vidi u sljedećoj tablici.

Kao što se može vidjeti, naknada je rasla kako je rasla imovina fondova kroz godine, a postotak se držao pod kontrolom regulatora. U razdoblju 2006.-2012. naknada je smanjena s 1,20% na 0,45%. No, u mandatu SDP-ove Vlade (2014.) mijenja se Zakon, i umjesto da se naknada određuje od strane regulatora, naknada se definira Zakonom i fiksira neovisno o kretanju imovine kao osnovice na koju se primjenjuje. Tadašnji ministar sada se voli javljati oko mirovinske reforme pri tome ističući brigu o umirovljenicima. Eto, pokazao se oko ovih naknada.

Ako aktualni ministar ne može razumjeti dimenziju naknada, neka usporedi ono što ima u HZMO. Usporedbom se najlakše može doći do spoznaje o veličini naknada za mirovinska društva. Primjerice, HZMO koji na kraju 2017. ima 2.567 zaposlenih i preko 120, što ispostava, što područnih ureda i službi, ima rashode od 353 milijuna kuna. U isto vrijeme članovi u četiri obvezna mirovinska društva gdje radi 129 zaposlenih na ime naknada su u 2017. platili 410 milijuna kuna, a od 2015. Društva za upravljanje uprihode godišnje naknada više negoli su rashodi cijelog HZMO-a.

Eto kako to izgleda kad se jedan ministar zaigra, a drugi oklijeva. Uostalom, pogledajmo tablicu dolje u nastavku.

Dakle, rashodi po zaposlenom u HZMO na godišnjoj razini iznose 137,5 tisuća kuna, dok naknade koje platimo društvima (zapravo naši rashodi) za upravljanje po zaposlenom iznose preko 3,2 milijuna kuna. Rijetko je viđena ovako uspješna industrija. Dodatno, zanimljivo je uočiti kako Hanfa od 2014. u godišnjim izvještajima više ne objavljuje pokazatelje profitabilnosti društava za upravljanje kao što su ROE i ROA. Prinosi na kapital mirovinskih društva dosežu čak do 40%, a u pravilu nisu manji od 15% kod pojedinih društava.

Ono što posebno upada u oči oko naknada jest politika ulaganja društava za upravljanje gdje, umjesto investicijskog i povjereničkog aktivizma za račun svih članova, fondovi više od desetljeća i pol pasivno ulažu više od 70% imovine svih fondova (uključujući kategoriju B) u državne obveznice. Iz društava za upravljanje poručuju da tako najviše zarađujemo – na vlastitom dugu!

Konačno, kad se usporede plaćene ulazne i godišnje naknade mirovinskim društvima, koje iznose 3,7 milijardi kuna, s prinosom koji su zaradili članovima u iznosu 24,9 milijardi kuna do kraja 2017., tada udio naknada u zaradama članovima iznosi čak 13% (u obzir uzet neto obračun imovine).

Pri tome ovu zaradu od 24,9 milijardi treba shvatiti isključivo kao obračunsku i ne uvijek realiziranu kategoriju. Naime, kao što se zna zarada se sastoji od realiziranog dijela (ostvarene razliku u trgovanju) i nerealizirnog dijela (u porastu vrijednosti financijskog instrumenta). Ništa manje nije važna i činjenica da se članovima na kraju godine ne ispaćuje realizirana (ostvarena) dobit od ulaganja u obliku novih obračunskih jedinica na računu, već članovi kod svake uplate iz mjesečne plaće u suštini kupuju nove obračunske jedinice po cijeni koja sadrži i realiziranu zaradu. Na takav način kupujemo zaradu od samih sebe, a cijena svake obračunske jedinice je pak rezultat dogovorenih transakcija, ranije opisanih. Oni članovi koji neredovito uplaćuju doprinose (takvih je 600 tisuća) na ovaj način prođu najgore jer najmanje uprosječuju mjesečni trošak stjecanja novih obračunskih jedinica po sve većoj i većoj cijeni. Eto, niti ovoga pitanja nema u ovoj reformi.