I. Mirovinski sustav – tko piše zakone?

Rijetko gledam emisije na nacionalnoj jednoumnici, ali navečer (27.11.2023.) mi stiže poruka da svakako pogledam Otvoreno. Gosti bijahu Davorko Vidović (zastupnik u Saboru), Melita Čičak (ravnateljica Uprave za mirovinski sustav u Ministarstvu rada, mirovinskog sustava…), Marijana Puljak (zastupnica u Saboru) i Silvano Hrelja (zastupnik u Saboru), a povod rasprave je aktualna izmjena Zakona o obveznim mirovinskim fondovima. Iako sam sebi obećao da više neću pisati o mirovinskom sustavu, nakon te odgledane emisije, jednostavno moram. Kroz glavu mi je prohujalo zadnjih dvadesetak godina mirovinskih reformi i hrpa alternativnih rješenja upakiranih u naivna obrazloženja često sa skrivenim interesima uključenih u proces. Niti ovoga puta nismo se dalje odmakli – samo se kao novotarija uvodi tzv. alternativni investicijski fond. Ali prije toga valja mi pogledati u retrovizor s  „evergreen“ mirovinskim re-reformama i osobnim iskustvima iz prve ruke koja se jednostavno ne mogu preskočiti.

Godina 2002.

Državom vlada tzv. trećesiječanjska vlast od 2000-te, a blok SDP-a i HSLS-a je glavni s premijerom I. Račanom. Donesena je odluka o početku primjene Zakon o obveznim i dobrovoljnim mirovinskim fondovima koji je donio Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora na sjednici 7. svibnja 1999. godine. Dakle, prvi Zakon je zapravo donijela HDZ-ova vlast iako se nije primjenjivao gotovo tri godine. Moj kolega iz zajedničkih bankarskih dana (Josip B.) je visoko pozicioniran u HSLS-u i svakako mi preporuča da s obzirom na moje poznavanje investicijskih fondova (i dvije knjige iz 90-tih) kao vanjski član Savjeta,  pomognem u uspostavi regulative i radu Hagene – agencije za nadzor mirovinskih fondova. Kako je to u naravi globalni projekt Svjetske banke, Zagrebom hodaju konzultanti iz Washingtona, a posebice Carana Corp. u okviru USAID programa. Perjanice tzv. II. stupa po modelu Svjetske banke su Mađarska, Estonija, Poljska…a mi hodočastimo u Budimpeštu i Talin. Sve u svemu, osobno sam napisao prvi pravilnik, i to o radu banke skrbnika za obvezne mirovinske fondove. Slijedio je niz akata, ali što zbog nedoraslosti Uprave Hagene, što zbog snažnog lobiranja banaka koje su osnivači mirovinskih društava, ta ekipa je bila sve manje za mene i moje shvaćanje uloge regulatora – Hagene.

Godina 2005.

Državom upravlja Vlada HDZ-a s premijerom I. Sanaderom na čelu. Na jednom jesenskom ručku 2004. pod nazivom „doprinos demokraciji“  Sanader se požalio kako moraju osnovati neki fond za povrat duga umirovljenicima prema presudi Ustavnog suda. Jedan od sudionika i komitent u banci u kojoj sam radio „poznaje čovjeka koji o tome piše knjige“ i koji može pomoći. I tako je 21.4.2005. počela moja kratka politička karijera kao pomoćnika ministra financija u Upravi za financijski sustav, upravo zbog potrebe donošenja Zakona o umirovljeničkom fondu.

Gledajući tako emisiju Otvoreno 27.11.2023. i Hrelju, sjetim se 2005. kad je bio – mali od kužine – u timu Hrvatske strane umirovljenika (HSU-a) koju je vodio stari Vladimir Jordan. U funkciji pomoćnika ministra financija u Upravi za financijski sustav te 2005. godine sudjelovao sam u svim pregovorima oko famoznog povratka 11 milijardi kuna duga umirovljenicima. Prema presudi Ustavnog suda iz 1998. to se trebalo izvršiti putem fonda. Bez lažne skromnosti, Zakon o fondu osobno sam pisao u Upravi u Katančićevoj 5. Dok su trajali svakodnevni pregovori s umirovljenicima, kao politički početnik, brzo sam shvatio da struka i politika nemaju veze jedno s drugim, ali da jedno bez drugoga ne mogu. Čudno, ali je tako. Umijeće mogućega bilo je dnevno nadmudrivanje s Jordanom, a noćno nadmudrivanje D. Polančeca (potpredsjednik Vlade) i mene s Hreljom. Tako se u jutarnjoj šihti pregovora na Trgu svetog Marka, u sobi tik do premijerove,  Sanader vrlo lukavo ulagivao Jordanu, osobno mu na tanjuriću noseći najprije sendviče, a kasnije fine karamele. Hrelja bi tada u pravilu šutio, terminologija oko fonda mu nije bila bliska za razliku od tzv. švicarske formule, ali bi se razgoropadio u kasnoj večernjoj i noćnoj šihti dajući Polančecu i meni do znanja da je upravo on taj koji „upravlja sustavom“. Polančec je imao brutalnu osobinu, pamtio je pune iznose uključujući i ono iza zareza, pa bi Hrelja pred ponoć posustao s brojkama bacajući političke fraze. Cijelo vrijeme dok se pripremao Zakon stižu privatne i javne poruke „stručnjaka“ iz financijske industrije o tome kako bi taj fond trebao izgledati jer treba, tobože, razviti tržište kapitala. Kažu da bi zatvoreni fond koji kotira na burzi bio najbolje rješenje. To rade ciljano i sistematično jer nisu im na prvom mjestu interesi umirovljenika, već njihovi poznati „torbarski“ interesi. Kako bilo, na zadnjoj sjednici predstavnika vlade i umirovljenika 14.7.2005. (četvrtak ujutro) u dvorani za sjednice vlade okupilo se preko 30 predstavnika s obje strane. I dok je Sanader pozvao sve važne iz ureda Vlade, uključujući L. Bebića i V. Šeksa (predsjednika Sabora),  na drugoj strani uz V. Jordana među inima kao najvažniji sjedili su S. Hrelja  i R. Ćurčić. Taman kad je Sanader htio čestitati svima na sinoćnjem konačnom dogovoru, Jordan ga prekine i kaže – ništa se mi nismo dogovorili. Počne objašnjavati razloge, a Polančec i ja brzo shvatimo tko je sve minirao – Hrelja, naravno. Vidi se na njemu da uživa, smijulji se. Htjedoh nešto reći, ali R. Maček me primi za ruku i kaže čeeekaaaj. I nakon niza komentara s obje strane, došao je red i na mene i sve se završilo s mojom porukom o pucanju proračuna s obzirom na nove zahtjeve. Nastade neka čudna tišina, pat pozicija. Jordan se nešto došaptava sa svojima. Traži pauzu. Kao predstavnici Vlade napuštamo dvoranu i čekamo na hodniku, dok su se drugi ministri već skupljali za redovnu sjednicu vlade. Napetost se mogla rezati nožem, Sanader je vidno ljutit, čeka poziv predsjednika Europske komisije Barroso-a, sve dok u jednom trenutku Jordan nije otvorio vrata i rekao- čestitam, dobili ste. I tako, dok mi Hrelja pokušava objasniti da ga Jordan nije baš najbolje razumio…nastaje komešanje i tapšanje po ramenu…a S. Banić kao šefica Ureda za zakonodavstvo dobiva zadatak da tehnički uredi Zakon o umirovljeničkom fondu pa isti onako vruć završava za sat vremena na klupama u Saboru. Eto nas u Saboru. Čekamo Sanadera da objavi radosnu vijest svim umirovljenicima, što on u svom stilu i čini. Nastupamo Polančec i ja. Oporba je nešto pljuckala, ali ostali su u tom trenutku nevažni. Financijski torbari koji su ispekli zanat na tzv. PIF-ovima (privatizacijskim fondovima) pokušali su medijskim podvalama osporiti oblik fonda i sadržaj zakona, ali nije im uspjelo. Fond je ostao otvorenog oblika, a u zakonu je u članku 38. stajalo: „Fond se ne može preoblikovati u zatvoreni investicijski fond ili u bilo koju drugu pravnu osobu.“ I tako su propali svi napori da se fond „stavi na tržište“, a zanimljivo je da se u večernjim posjetama u Katančićevu 5, u moju Upravu, sa savjetima najviše  isticao P.P. Matek (tada u investicijskim fondovima Zagrebačke banke) koji će me naslijediti 2012. na čelu Hanfe. Kao pouka iz svega iznesenog je najvažnije pitanje – tko piše zakone i u čijem interesu? Zakon je u Saboru  izglasan 15.7.2005., a mene je čekala ekipa u Upravnom odboru Fonda i Hrelja, naravno.

Na sastanku 13.12.2005. u Poštanskoj banci kao odabranom skrbniku za Fond, stiže poziv Sanadera – treba osnovati Hanfu. To je uvjet za predpristupne pregovore za EU. Ali imali smo drugačiji dogovor, da se nakon ovoga vratim na stari posao, nemam s kim, bio je dogovor da budem do kraja godine ovdje…izmotavam se. Budi još barem šest mjeseci, posloži Hanfu pa onda idi, ostavi jedno mjesto u upravi za Đaponju i njegove…javi se Ivanu (Šukeru), reče Sanader. I tako je sve počelo s Hanfom, a Đaponja nikada nije iskoristio pravo na petog člana uprave. Hrelja je partner vladajućem HDZ-u i, naravno, medijski eksponirani predstavnik Umirovljeničkog fonda, a ja predstavnik novog objedinjenog  regulatora Hanfe.

Godina 2007.

Te godine Hrelja se nije kao član Sanaderove koalicije ljutio previše što je Zakon o obveznim mirovinskim fondovima izradila upravo sama financijska industrija (banke i mirovinska društva) bez uključivanja regulatora Hanfe. Tada je u Zakon uveden lukavi institut tzv. negativnog zajamčenog prinosa! Sve je napravljeno tako da mirovinska društva praktički nikada ne dođu u situaciju da bi zbog rezultata mogli nešto nadoplatiti u fond. Tako se Članak 58. mijenja i glasi:„(1) Svakom članu obveznog mirovinskog fonda jamči se prinos mirovinskog fonda u visini referentnog prinosa, utvrđenog od strane Agencije, umanjenog za šest postotnih bodova.“

Samo je tadašnja državna tajnica, pok. Vera Babić, znala zašto je to tako i tko je izlobirao takav tzv. zajamčeni prinos. Hrelja već 2008. s 50 godina postaje predsjednik HSU-a, nikad jači u relaciji sa Sanaderom. Ipak, Sanader odlazi s čela Vlade u lipnju 2009., a Hrelja traži novi politički kišobran. Već od 2010. Hrelja je član tzv. Kukuriku koalicije.

Godina 2011.

Detaljna analiza Hanfe iz svibnja 2011. o rezultatima rada obveznih mirovinskih fondova s prijedlogom nove regulative izazvala je dotad neviđeni potres među dionicima tog zatvorenog interesnog kruga u vlasništvu banaka. Analiza je pokazala sve manjkavosti modela, izračuna i stvarnih prinosa te sustava upravljanja rizicima. Na noge su se digle sve interesne skupine, a tadašnji ministar gospodarstva Đuro P. (neupućen i nepouzdan) tražio je moju glavu kod tadašnje šefice vlade J. Kosor. U roku od 24 sata naslovi u novinama su već bili pripremljeni i slavlje je moglo početi. Čast da me obavijesti o smjeni pripala je tadašnjoj novinarskoj zvijezdi za financijska tržišta B. Stipić – eto, samo da znaš, smijenjen si! Ipak, šefica Vlade nije u Sabor poslala prijedlog smjene uprave Hanfe, a kasnije ispričani mi detalji i pokušaji utjecaja ministrice financija M. Dalić i ministra gospodarstva Đ. Popijača su za neku drugu priliku. O slučaju „pusti mi muža na miru“ u kabinetu Đ. Popijača već sam pisao. Navedena analiza Hanfe bila je javno dostupna na njenim stranicama sve do 2012. i novog vodstva, kada je promptno izbrisana. Naravno, Hrelja, kao ključna osoba na sceni mirovinskog sustava, skanjivao se oko te analize, a ja sam mu postao suspektan sa svojim namjerama. Ako ništa drugo, to je kod mirovinaca izazvalo potrebu za novim izmjenama i dopunama zakona pa je re-reforma mogla krenuti dalje.

Godina 2013.

U Hrvatskoj je postojalo Royal mirovinsko osiguranje za tzv. dokup mirovina smišljen od strane bivšeg inženjera iz Končara (Ive B.).  U prvoj polovici 2000- tih je za ovo čak dobio od HGK oznaku “izvorno hrvatsko” i tako se reklamirao, tj. dokup staža je bio izvorno hrvatski izum! Vidošević kao šef HGK je to promovirao kao originalni način rješavanja “problema viška radnika”!  Ali, taj Royal je dokupljivao staž samo po državnim i javnim poduzećima jer svi ostali su znali o čemu se radi. Tipično, ogledni primjer takvog poduzeća je ZG holding. Tako su umjesto otpremnina ljudima,  državna i javna poduzeća uplaćivala svote odjednom u Royal. A što je radio Royal? Ugovarao isplate mjesečne rente, a viškove uplata ulagao u nekretnine i neke čudne projekte osnivača.  Ti viškovi se, inače, u struci zovu sredstva za pokrića tehničke i matematičke pričuve. Kad je 2002. počela mirovinska reforma i kad je stupio na snagu Zakon o mirovinskim osiguravajućim društvima koja jedino mogu ugovarati isplaćivanje mjesečnih mirovina, Hanfa je 2006. upozorila Royal da počne računati tehničku pričuvu kao svako drugo osiguravajuće društvo. Ali, vidi čuda, osnivač se pobunio i nije htio u skladu sa zakonom, pozivao se na Sanadera i ekipu iz HDZ-a. Hanfa je sve to prijavila kao regulator  Državnom inspektoratu kao ilegalnu djelatnost, ali zna se, nikome ništa.  Tada na scenu stupa dobri stari Hrelja i sindikalist Sever s namjerom spašavanja piramidalne sheme. S osnivačem se radi tzv. društveno opravdani deal jer je ovaj već nastankom krize 2008./2009. prestao isplaćivati mjesečno ugovorene iznose. Dolaskom na vlast SDP-a 2012. Hrelja i Sever već imaju ideju što napraviti s Royalom koji je izgubio cca 10 milijuna EUR budućih mirovina. Ova dvojica shvaćaju da je Royal u ilegalnoj djelatnosti i politički ga pokušavaju spašavati pa idu političkom polugom prema SDP-u i donose 2013. Zakon o doživotnoj otpremnini i dokupu mirovine.  Rok usklade po tom zakonu za Royal bio je čak 2 godine tj. do kraja 2015.   Naravno, Royal se nije uskladio  pa je čak nova Kukuriku Hanfa nakon 2011. dva puta o tome obavijestila javnost. Jasno, cijelo vrijeme ne isplaćuje ugovorenu mjesečnu rentu umirovljenicima (kojih je prilikom zadnje isplate novca 2014. bilo 3.860). No, Hrelja ne staje, opet kao partner SDP-a stupa na scenu i političkim ucjenama pokušava riješiti ovaj problem, ali nekim čudom Milanović kao premijer ga je otkantao. Naročito je izgubio moć kad mu je Milanović najurio Linića kao ministra financija.

Godina 2014.

Hrelja kao član Kukuriku koalicije javno podržava prijedlog uzimanja  obveznica iz obveznih mirovinskih fondova da se smanji državni dug i ideju  da obvezni fondovi dobiju autoceste u koncesiju.  Mirovinski fondovi mogu sve. Te 2014. Kukuriku koalicija radi izmjene i dopune Zakona o obveznim mirovinskim fondovima te ga na zahtjev mirovinskih društava razdvaja u dva posebna zakona, Zakon o obveznim mirovinskim fondovima i Zakon o dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Sustav je trebalo ispolirati da pruža bolju sliku od stvarnog stanja prinosa. Unutar postojećeg sustava obveznih mirovinskih fondova uvedene su tri nove kategorije mirovinskih fondova (A, B i C) koje se, s obzirom na razdoblje umirovljenja članova, međusobno razlikuju po ograničenjima ulaganja i investicijskoj strategiji. Ideja je bila da se slabašni prinosi prikažu u boljem svjetlu kad se generacijski razlomi jedan zajednički fond.

Prema članku 113.: (1) Svakom članu mirovinskog fonda jamči se prinos u visini referentnog prinosa odgovarajuće kategorije mirovinskih fondova umanjenog za dvanaest postotnih bodova u mirovinskom fondu kategorije A, šest postotnih bodova u mirovinskom fondu kategorije B te tri postotna boda u mirovinskom fondu kategorije C.

Kako to izgleda u naravi, najbolje je pogledati npr.  nedavni zajamčeni prinos za 2022. Zajamčeni prinosi: kategorije A iznosi (-9,275%); kategorije B iznosi (-5,060%); kategorije C iznosi (-4,272%). Iako je to zakonsko „pudranje“ stvaralo privid boljih rezultata, glavnina od preko 90% imovine ostalo je u tzv. B kategoriji koja je dominirala sustavom s visokim udjelom obveznica u imovine i preko 70%. Glavno da je ispunjena želja fond managera i njihovih mirovinskih društava. 

Godina 2017.

Idemo dalje, s Hreljom, naravno. Godina je 2017.. Državom drma HDZ, a državu drma Agrokor. Na čelu Vlade je  A. Plenković, a resorni ministri su T. Ćorić (lipanj 2017.) i M. Pavić. Unatoč drami oko Agrokora, Hrelja ne sjedi prekriženih ruku jer samo mijena i Hrelja vječni jesu. Te 2017. ono što nije dovršio s SDP-om Hrelja nastavlja s HDZ-om.reljaHre  Opet ista priča o tzv. projektnoj suradnji s HDZ-om 2017. pri čemu mu resorni ministarčić Pavić obećava riješiti problem Royala tako da se novac isplati iz proračuna. Ali svi znaju da se to ne može bez novog Zakona pa tako nastaje prijedlog Zakona o nastavku isplate dokupljenih mirovina u lipnju 2017.

Evo zašto je taj ministar Pavić malešan – pa iz razloga što je to jedini zakon u povijesti ove države gdje u ocjeni stanja kao razlog donošenja stoji optužba regulatora koji je radio svoj posao, tj. sljedeće: „ Međutim, 2006. godine Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga – HANFA objavljuje javno priopćenje o zakonitosti i rizičnosti poslovanja trgovačkog društva pod nazivom „Royal mirovinsko osiguranje d.d.“ u kojem se Royalu stavlja na teret da svoje poslovanje nije uskladio sa važećom zakonskom regulativom.“ Dakle, Paviću (i Plenkoviću) je u 2017. Hanfa kriva što je tražila primjenu zakona za famozni Royal. Ništa novo za HDZ, ali iznenadila me ekipa iz Mosta koji su tada kao zadnji naivci povjerovali u Hreljinu priču. Ispali su pravi politički i ekonomski dudeki. Sve u svemu,  DORH nikada nije istražio gdje su nestali uloženi novci Royala, a niti principijelni  Mostovci nakon 2017. nisu više preispitali svoj stav o tome te kako su glasali za obvezu od cca 500/600 milijuna kuna koji se moraju isplatiti radi ovog izmišljenog zakona. Iluzija traje, idemo dalje…

I, da ne zaboravim, te 2017. godine je donesen Zakon o ukidanju Umirovljeničkog fonda iz 2005. – njegova misija bez „torbara“ je uspješno izvršena.

Godina 2018.

Tijekom 2018. bile su dvije izmjene i dopune zakona. Jedna je objavljena u srpnju, a druga u prosincu 2018. Ova zadnja izmjena zapravo razobličava svu tragikomediju politike Plenkovićeve vlade.

U proljeće te godine neočekivano me nazvao moj bivši profesor računovodstva (Z. B.) s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Moli za kratku kavu…nema problema. I evo, stiže mi profa na noge. Niti u snu nisam mogao očekivati ponudu koju mi je prenio. Uz pohvale, a kako drugačije, mojeg rada i poznavanja mirovinskog sustava, predložio mi je da izradim prijedlog izmjena i dopuna postojećeg Zakona o obveznim mirovinskim fondovima u dijelu članstva u nadzornim odborima mirovinskih društava i društava u koje ulažu mirovinski fondovi. Ali prof., kako ćemo izvesti tu operaciju kad Vlada predlaže izmjene i dopune zakona, pitam. Ma ne brini, zagonetno se smješkajući odvrati prof. Ahaaa, shvatim, netko je očito moćan pratio moje javno iznesene stavove i mišljenja o upravljanju drugim stupom pa evo sad prilike da pošamaram uprave mirovinskih društava. Priča se razvila niti manje niti više već u pravcu prema Končaru d.d.. U mojoj velikoj glavi odmah se upalila  lampica, a potom sam i čitav počeo svijetliti od muke. Naime, trebalo je napraviti izmjene Zakona tako da na čelu Končara i dalje ostane član familije „tihog i nadasve skromnog“ Plenkijeva savjetnika od najvećeg povjerenja! Jer, pazi sad, u Nadzornom odboru mu tamo sjede ljudi iz uprava mirovinskih društava i imaju neke ideje…žele ga maknuti, muče čovjeka. Te „zlikovce“ koji su kupili dionice Končara i upravljaju u ime članova mirovinskih fondova treba izbaciti van. Heh, odbijem to na volej. Ali vidi čuda, čovjek ne odustaje i opet me za mjesec dana moj profa zove na kavu. Svaka čast na upornosti, ali  nakon ispijene kave, jednom za navijek odbijam takvu mogućnost. I kao obično u takvoj situaciji, osim što izgubim tlo pod nogama, izgubim i dom i domovinu… sjetim se S.S. Kranjčevića i onog sjajnog stiha – ja domovinu imam, tek u srcu je nosim, i brda joj i dol…

I što se dogodilo, umjesto u ljetnom izdanju promjena Zakona koji se objavio u srpnju 2018. veleuvaženi savjetnik premijera je morao organizirati novu izmjenu i dopunu Zakona koja je objavljena u prosincu 2018. i koja je sadržavala odredbe o članstvu u nadzornim odborima, Evo kako se naša Vlada tada izborila za tzv. transparentno korporativno upravljanje (Objava izmjena i dopuna: Zagreb, 13. prosinca 2018.NN 115/2018).

U članku 40. dodaje se novi stavak 1. i stavak 2. koji glase:

»(1) Vlada Republike Hrvatske će na prijedlog ministra nadležnog za mirovinski sustav u nadzorni odbor svakog mirovinskog društva imenovati po jednu osobu koja će biti predstavnik članova mirovinskog fonda te će zastupati interese članova mirovinskog fonda.

…

U članku 49. stavak 6. mijenja se i glasi:

»(6) Kada mirovinsko društvo predlaže ili imenuje člana nadzornog odbora u društvo u koje je uložilo imovinu mirovinskog fonda, mora predložiti nezavisnog člana koji ima odgovarajuće stručne kvalifikacije i iskustvo te nije u poslovnim, obiteljskim i drugim vezama s mirovinskim društvom, većinskim dioničarom odnosno imateljem udjela ili grupom većinskih dioničara odnosno imatelja udjela ili članovima uprave ili nadzornog odbora mirovinskog društva ili većinskog dioničara odnosno imatelja udjela.«.

I što smo dobili? Prvo, Vlada RH ima mogućnost u ime članova fonda imenovati članove nadzornih odbora mirovinskih društava. Pa tko je tu lud, je li Vlada vlasnik udjela u tim fondovima ili mi, članovi. Drugo, uprave mirovinskih društava ne mogu biti članovi nadzornih odbora dioničkih društava u koje ulažu, negoli tzv. nezavisni članovi – opet nigdje izravnih članova mirovinskih fondova. Baš lijepo od naše najeuropskije Vlade i premijera. Sve u svemu, moj profa se nije šalio, čovjek koji ga je poslao je zaista moćan kad mu premijer ispunjava želje. Što bi premijeru za ovakvu psinu u korporativnom upravljanju te godine rekao OECD. Da, da, isti taj OECD koji je premijeru 2023. postao opsesija. Pa gdje je te 2018. bila Hanfa kao regulator odgovoran za nadzor mirovinskih fondova i korporativno upravljanje? Očito, u ekstazi moći šefu Hanfe ovakve sitnice tada nisu bile bitne. Ali postat će uskoro, vidjet će se, čim stigne politička odluka s Markova trga o članstvu Hrvatske u OECD-u. Kako je završila ova parodija vidi se u nastavku. Tko nas sve po ozakonjenoj odluci Vlade predstavlja u nadzornim odborima mirovinskih društava je da krepaš od muke:

Tablica 1. Članovi nadzornih odbora mirovinskih društava prema odluci Vlade

Dakle, dvije pravnice i turistički djelatnik su eksperti za financijske rizike i alokaciju imovine iz portfelja mirovinskih fondova. Poznato je da im je omiljena aktivnost izračun razine standardne devijacije imovinskih klasa u portfelju, veličina bete, a nadasve  Sharpe-ov omjer fonda. O ekspertu i savjetniku za „gore-dolje“ ekonomiju (ovako je pok. prof I. B. s  EFZG-a zvao ekonomiste koji su dnevno tumačili makroekonomske pojave s „rast/pad“) ne treba niti govoriti. Malo je „dolje“ u Donjem gradu u HGK,  a malo „gore“ na Gornjem gradu na Markovu trgu. Ne treba očito nikome.

Godina 2020.

Sila Boga ne moli, a izmjena zakona 2020. u jeku korona krize o kojoj sam već pisao na ovom mjestu (prethodni tekst), je potpuno netransparentna i na štetu članova obveznih mirovinskih fondova. Prema toj zakonskoj odredbi mirovinski fond može pozajmiti novčana sredstva od trećih osoba u ukupnom iznosu do 5 % neto vrijednosti imovine fonda putem repo poslova, transakcija prodaje i ponovne kupnje te putem programa kreditiranja. Sve se odigralo u trokutu – Ministarstvo financija, HNB i Hanfa, naravno, uz suglasnost banaka vlasnika mirovinskih društava i članova nadzornih odbora tih društava.

Izdati obveznice u svibnju 2020. u iznosu 1,4 milijardi eura uz kamatu 0,75% s rokom dospijeća 5.5.2027., čija je trenutna cijena 89,35, a onda istodobno odraditi netransparentnu transakciju s obveznicama fondova i HNB-a koje su nosile kamate 4,25 – 4,50 (čak 1/3 obveznica je imala kamatu 5,79% koje su dospijevale 2022.) i čije su sada cijene 100,9 do 102,30, nije samo pitanje za osudu negoli i za istragu o oštećivanju mirovinskih fondova za više od 1,5 milijardi kuna.

Tadašnja namjenska izmjena Zakona o obveznim mirovinskim fondovima je pokazala svu brutalnost vlasti, ali i razotkrila činjenicu da ti fondovi nisu niti privatni niti transparentni. Ništa čudno kad se vidi tko su članovi Nadzornih odbora mirovinskih društava i tko upravlja Hanfom kao regulatorom. Još od srpnja 2019. godine novi resorni ministar postaje J. Aladrović koji bi mogao štošta reći o prethodno spomenutoj operaciji HNB-a, Hanfe i Ministarstva financija.

Godina 2022.

Krajem travnja te godine, došlo je do „pravosudne“ smjene resornog ministra J. Aladrovića, a na njegovo mjesto imenovan je M. Piletić, profesor hrvatskog jezika, književnosti i povijesti.

Kad je u studenom 2022. odjeknula vijest da je izvjesni Saif Alketbi iz Ujedninjenih Arapskih Emirata stekao 43,4% Fortenova grupe od ruske Sberbank, samo nekoliko dana nakon toga oglasio se premijer Plenković s izjavom „Mirovinski fondovi puno toga moraju objasniti. Osobito jedan od njih…“ Pri tome nije naveo kome to fondovi moraju objasniti i zašto bi to trebali učiniti. Uz to, još je izjavio kako se čekaju izvješća nadležnih tijela koja prikupljaju informacije. Tek se kasnije ispostavilo da je jedan od mirovinskih fondova (AZ) odustao od stjecanja, čitaj financiranja, pridržaja vlasništva prezadužene Fortenove. Naravno, AZ je postupio u skladu s vlastitim procjenama o razini rizika i izlaganju tom riziku tuđe imovine. No, ono što se saznalo tek 2023., a što je objavio Financial Times, je poražavajuće za HR i diplomatski poduhvat prema njemačkom vlasniku mirovinskog društva – Allianzu.

Ovdje nije najveći problem „pokušaj obrane“ Fortenove od nepoželjnog vlasnika i političkog utjecaja, već činjenica da je sve ovo uslijedilo nakon amaterskog i borgovskog rješavanja slučaja Agrokor. O tome je glavna protagonistica napisala i knjigu u kojoj tvrdi da je gotovo s crony kapitalizmom…a gle sad dokaza kojeg nudi sam premijer da to nije tako. Sve dok nadzorom Hanfe upravljaju političke ulizice i bonvivani pridošli iz HNB-a, nema napretka.

Godina 2023.

Ide nova promjena zakona. U već spomenutoj emisiji Otvoreno (27.11.2023.) nesretna šefica Uprave za mirovinski sustav Čičak niti zna niti može objasniti intenciju novih izmjena i tzv. alternativnog investicijskog fonda s državnim jamstvom! Teško se izražava, kategorijalni aparat iz tog područja joj je nepoznat i traži izlaz u floskuli o „stvaranju novih radnih mjesta“. Šteta što se D. Vidović nikako ne može odlijepiti od svog ponosa na svoj mandat ministra 2002.  i početak rada II. mirovinskog stupa pa i on ponavlja bedastoće o drugom stupu koji postoji širom svijeta. Jedino tko je poentirao je bila Puljak koja je ispravno zaključila da taj nesretni alternativni fond s državnim jamstvom nije ništa drugo negoli rizik za koji sami sebi jamčimo kao porezni obveznici. Slaba i neuvjerljiva šefica Uprave za mirovinski sustav da osnaži zakonske izmjene u jednom trenutku nabroji sve one koji su radili na izradi zakona, i to: Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, tj. njena uprava, Ministarstvo financija, Regos i Hanfa! Njeno tanko i neuvjerljivo ponavljanje još jedne floskule „da će drugi stup biti zreo za deset godina“, povremeno spašava stari lisac, politički konvertit i „vječni penzioner“ Hrelja, naravno, braneći ideju alternativnog fonda u koji moraju ulagati 5% neto imovine sva četiri obvezna mirovinska fonda. Kad se već jadna Čičak nije sjetila, Hrelja kao vladin pouzdanik poentira da su mirovine ove godine rasle 20% i da će rasti još 20% iduće godine. Hrelja zna sve i ako nešto trebate od ovoga, morate pitati Hrelju – prisnaži provokativni voditelj Togonal i zakuca do kraja nespretnu i nesretnu Čičak. A što to bezuvjetno podržavaju i Čičak i Hrelja?

Najprije – ocjena stanja. Čičak i Hrelja su u emisiji predstavljali Vladu A. Plenkovića koja je u ovu izmjenu uključila i Hanfu i Regos te koji u ocjeni stanja kažu…„u odnosu na investicijski potencijal mirovinskih fondova većinski dio njihove imovine, oko 61%, čine obveznice za koje su zakonski limiti  manji, što znači da mirovinski fondovi imaju na raspolaganju određeni dio portfelja uloženog u obveznice koji bi se potencijalno mogao alocirati na druge, unosnije klase imovine.“

Dakle, ekipa iz regulatorne agencije Hanfe traži unosnije klase imovine za mirovinske fondove! U ocjeni stanja još dodaju: „Realiziranje prinosa na prosječnim razinama zabilježenima prethodnih godina bez izmjene ulagačkih portfelja teško će biti ostvarivo i u budućnosti. Između ostalog, ova ekipa se hvali da prate sustav i da su…„praćenjem sustava došli do zaključka da je potreban daljnji razvoj i unaprjeđivanje obveznog sustava kapitalizirane štednje“ te su…„potrebne izmjene Zakona dodatnim proširenjem mogućnosti ulaganja, kao i liberaliziranjem postojećih mogućnosti ulaganja, a na korist svih članova obveznih mirovinskih fondova te u konačnici povećanja iznosa mirovina iz sustava obveznog mirovinskog osiguranja na temelju individualne kapitalizirane štednje.“

U dijelu pitanja koja se trebaju urediti izmjenama Zakona dodaju i ovo (šest odabranih primjera):

1. Po pitanju financiranja djelatnosti mirovinskoga društva predlaže se dodatno administrativno rasterećenje u vidu ukidanja ulazne naknade od najviše 0,5% od uplaćenih doprinosa, ali uz istovremeno proširenje kategorije troškova koji se mogu plaćati iz imovine mirovinskoga fonda za pokriće određenih neophodnih troškova…koji „bullshit“, reklo bi se na čistom hrvatskom, što zaradiš na mostu, izgubiš na ćupriji,
2. Također, predlaže se redefiniranje naknade za upravljanje tako da se naknada za upravljanje s trenutne stope od 0,27% postupno smanji na 0,20%, u interesu članova obveznih mirovinskih fondova…još samo kad bi Hanfa javno objavljivala plaćene naknade prema mirovinskim društvima u svojim godišnjim izvještajima koje predsjednik UV Hanfe uporno skriva još od 2017. godine,
3. Uvodi mogućnost ulaganja imovine mirovinskog fonda u nove vrste imovine, ovisno o kategoriji mirovinskog fonda, a što uključuje mogućnost izravnog ulaganja u nekretnine, neuvrštene hipotekarne obveznice i prenosive vlasničke vrijednosne papire kojima se trguje na multilateralnim trgovinskim platformama…dakle, izloženost rizicima na najjače, samo čekamo da fondovi počnu zajedno s „torbarima“ uvrštavati „junk“ i kupovati ga na neformalnim trgovinskim platformama (MTP),
4. Dopušta se veća izloženost prema dioničkom portfelju, otvorenim investicijskim fondovima s javnom ponudom (tzv. UCITS fondovi)…dakle, Hanfa predlaže da mirovinski fondovi više ulažu u druge fondove i da mirovinski fond bude fond-fondova i da plaća naknadu za upravljanje drugim fondovima iako je svaki „mirovinac“ i sam fond i naplaćuje naknadu za upravljanje od članova…pa čemu služe fond manageri mirovinskih fondova negoli da ulažu izravno, a ne neizravno preko drugih fondova…Ionako su  pasivni ulagači s nerizičnim portfeljem u državnim obveznicama  60-70%
5. Za  mirovinske fondove kategorija A i B uvodi se obveza ulaganja određenog dijela portfelja u udjele AIF-a (alternativnog investicijskog fonda) s garancijom povrata cjelokupno uloženih sredstava, a koju daje Republika Hrvatska, država članica Europske unije, država članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (u daljnjem tekstu: OECD)…ovo je vrhunac „inovacije za veće prinose“ jer se uvodi OBVEZA ulaganja u alternativne fondove s državnom garancijom. Tako će se osnivati projektni fondovi, bilo otvoreni s udjelima ili zatvoreni s dionicama, što implicira da netko tko osniva fond unaprijed računa s ulaganjem mirovinskih fondova i s unaprijed izdanim državnim jamstvom…ovdje vrijedi pravilo – tko je bliže vatri, taj se i ogrije. Baš će biti zanimljivo kako se radi procjena rizika (a to po zakonu mora Ministarstvo financija) i predlaže Vladi da izda garanciju za uloge mirovinskih fondova. Ove tzv. unosnije imovinske klase nose, naravno, i veće rizike, ali i troškove koji su povezani s radom tih AIF-a, kao što su npr. ulaganja u nekretnine. I, ono što je jako važno, nitko nam nije rekao što je to i koliki bi zadovoljavajući trebao biti taj „unosniji prinos“ AIF-a i što ako su ti prinosi u budućnosti nakon svih naknada i troškova niži od prinosa na državne obveznice. Nadalje, ako se aktivira državna garancija, trošak plaćaju svi porezni obveznici (uključujući i članove fondova) pa socijalizacija troška samo potvrđuje da 45% ulaganja u državne obveznice i 5% u AIF-e (kategorija B) nije ništa drugo negoli međugeneracijska solidarnost na drugi način (naravno sada uz obilnije privatne poduhvate fond managera za koje svi jamčimo). Zanimljivo je da nakon deset godina ulaganja (2013.-2023.) u sve postojeće AIF-ove u RH uloženo tek 686 milijuna eura, a sada se od obveznih mirovinskih fondova u jednom „cugu“ očekuje gotovo milijarda eura ulaganja u alternativu s državnim jamstvom. Pretpostavka je da će, kad država časti, i „alternativnih ponuditelja“ biti puno više, neovisno o rizicima projekata, jer je to runda na naš račun, a koliko rundi će okrenuti to samo „oni“ znaju…Ipak, ukoliko ministar financija ispred Vlade RH predloži izdavanje garancije za udjele, dionice ili poslovne udjele alternativnih investicijskih fondova s garancijom povrata uloženih sredstava (na osnovu vlastite analize samog Ministarstva financija o svim rizicima i potencijalnim obvezama iz proračuna!), ministar si je pucao u nogu, a premijer, bez dvojbe, u obje noge. Zašto, pa u Ministarstvu financija ne čuče genijalci za procjene rizika nekog alternativnog fonda niti premijer može i smije donositi investicijske odluke…pa neka se on pere o tome da nije bilo pogodovanja nekom „sjajnom“ projektu, čitaj interesnoj skupini, pojedincu… Uz to što je ekipa iz Hanfe osmislila ovo rješenje i cijeli nomotehnički narativ (prepisujući iz već postojećeg Zakona o AIF-ima) pa ga uvalili ministru financija i premijeru (koji inače izdaju obveznice i trezorce kao „risk free“ imovinu), lijepo su sebe oslobodili bilo kakve brige i nadzora o rizicima altrnativnih ulaganja za koje sada odgovaraju ministar financija i premijer. Ne samo to, nego su uvjerili Plenkija i ekipu da će im to pomoći kod ulaska u OECD pa kao ludi lete na sve moguće sesije OECD-a širom kugle.
6. Radi izjednačavanja prava s ostalim dioničarima izdavatelja predlaže se ukidanje ograničenja prema kojem mirovinsko društvo u nadzorne odbore izdavatelja u koje je uložena imovina obveznih mirovinskih fondova (ciljno društvo) može imenovati samo nezavisne članove te su uvjeti izjednačeni za sve članove koji imaju odgovarajuće stručne kvalifikacije i iskustvo bez obzira na njihovu povezanost s mirovinskim društvom. Ovdje se zapravo razotkriva sva tuga re-reformi oko mirovinskih fondova. Prethodno sam u ovom vremeplovu objasnio kako je i iz kojeg izvora zapravo uopće došla ideja da se iz Nadzornih odbora dioničkih društava u koje ulažu mirovinski fondovi izbace fond manageri, odnosno zaposlenici mirovinskih društava. Sad je ovo Plenkovićevo posipanje pepelom pa ukida ono što je ozakonio na kraju 2018. a sve radi jačanja korporativnog upravljanja i zadovoljenja očekivanja OECD-a. Ali, gle čuda, ne ukida odredbu po kojoj on sam imenuje svoje predstavnike u nadzorne odbore mirovinskih društava (umjesto da to čine sami članovi)…a što će mu na tu žmuklersku akrobaciju reći OECD kojoj se prikazuje kao umiveni transparentni refomator korporativnog upravljanja. Ipak, najveća blamaža kod svega ovoga pripada Hanfi i njenom šefu koji je do prije godinu dana (2022.) javno tvrdio – Hanfa nema ovlasti nadzirati korporativno upravljanje izdavatelja, a sada dijeli nagrade za korporativno upravljanje upravo tim izdavateljima. Tragikomedija ne proizlazi iz činjenice da se čovjek preobratio, već iz činjenice da kao policajac zadužen za red na financijskom tržištu uključujući i korporativno upravljanje  sada – dijeli nagrade…gdje li je samo pronašao članak ili stavak zakona o nagradama…

II. HANFA i Regos

Hanfa

Raspad Hanfe i zanemarivanje ciljeva osnivanja (promicanje i očuvanje stabilnosti financijskog sustava te nadzor zakonitosti poslovanja subjekata nadzora) dosegao je svoj vrhunac u mandatu aktualne postave UV-a. Uz ciljeve u Zakonu o Hanfi iz 2005. dodana su i načela: u ostvarivanju svojih ciljeva Hanfa se rukovodi načelima transparentnosti, izgradnje povjerenja među sudionicima financijskih tržišta i izvješćivanja potrošača.

Dok sam osobno pisao ove ciljeve i načela 2005. u Ministarstvu financija u Upravi za financijski sustav na trećem katu, dotle je na drugom katu u Upravi za makroekonomske analize sjedio sadašnji šef UV Hanfe A. Žigman. Tko bi tada slutio da bi se stvari u životu, nakon petnaestak godina, ovako mogle odigrati, premda me je Žigman još u siječnju 2011. molio da ga zaposlim u Hanfi u Odjelu za leasing jer je pošto poto htio napustiti upravu Partner banke i tadašnju mu šeficu M. Dalić. Dramatičnost tog trenutka najbolje opisuje činjenica da me je dočekao pred ulazom u Hanfu u 7 sati ujutro na -2 stupnja s biciklom, u biciklističkoj opravi, s kacigom na glavi. Napola smrznut od spusta u ranu zoru sa Sljemena, izgrebanih i krvavih šaka, procijedi-ne mogu više s njom, tražim izlaz…vidio sam da imaš mjesta u sektoru za leasing.  Ali, Ante, tamo je samo četvero ljudi…nije to za tebe i tvoj kalibar, nemoj se spuštati toliko, nastojao sam ga odgovoriti. I eto, tako sam mu spasio „ugled“ pa je već u travnju 2011. postao savjetnik u uredu guvernera Rohatinskog u HNB-u. Od tada je u HNB-u,  ali očito kad mu se u podjeli karata 2018. nije udijelila viša funkcija u HNB-u, već Hanfa, želja za Hanfom po uzoru na HNB  nije ga napustila do današnjeg dana…čak je i sjedište Hanfe premjestio preko puta HNB-a. Uz to, dovukao je nekolicinu HNB-ovaca oko sebe  pa sad s obje strane ulice Račkoga imamo original i kopiju HNB-a. Čeka se pripajanje Hanfe HNB-u…

I tako dođosmo do današnjih dana gdje Ante zaslužuje rekapitulaciju šestogodišnjeg mandata na čelu Hanfe.

Nažalost, Ante se davno odrekao ključnog cilja Hanfe – nadzor zakonitosti rada subjekata nadzora – gotovo je ukinuo izravne nadzore, osim ako nisu povezani s izravnim zahtjevom politike (premijera) u slučaju AZ mirovinskog fonda koji je odbio sudjelovati u vlasničkom preuzimanju Fortenove. Čak i kad provodi takve neposredne nadzore, oni traju nevjerojatnih godinu dana, ali zato svi zaposleni u Hanfi jedan tjedan u mjesecu rade od doma (i imaju pravo na prekovremene jer tako se radi u HNB-u!).

Isto tako, Ante je napustio i dva ključna načela rada Hanfe – transparentnosti i izvješćivanja potrošača. I to baš kod obveznih mirovinskih fondova za koje još od početka svojeg mandata skriva naplaćene naknade i stope obračuna naknada iz samo njemu znanih razloga (valjda da ne strše previše), dok mu isti ti fondovi najviše doprinose u kasu Hanfe. Transparentnost je nestala onoga trenutka kad je godišnje izvješće složio po vrstama poslova, a ne po industrijama koje nadzire (kao da je Hanfa HNB koji nadzire samo jednu vrstu financijskih institucija)…pa tako Ante u Godišnjim izvješćima po sedam-osam puta na sedam-osam mjesta ima podatke o svakom subjektu nadzora. Ali niti tada ne nudi sve podatke u kontinuitetu, već selektivno i nepovezivo. Bravo.

Nije da u Hanfi nema tko raditi niti da se nema novca. Kad se prema podacima o financijskom poslovanju Hanfe usporedi zadnjih pet godina mandata prethodne uprave (P.P. Mateka, 2013.-2017.) i prvih pet godina aktualne postave Hanfe (A. Žigman, 2018.-2022.),  vidi se da je broj zaposlenih povećan za 45, što je 30-ak posto. Prihodi od naknada su kontinuirano rasli za čak 120 milijuna kuna ili 45% ili (poglavito od obveznih mirovinskih fondova koji sudjeluju sa 60% u prihodima od naknada). Ali niti rashodi nisu ništa manje impresivni. Rashodi su se povećali za 136 milijuna (60%). Pri tome, rashodi za plaće su porasli čak 73 milijuna kuna (47%) u odnosu na ekipu P.P. Mateka.

Neto plaće sadašnjih članova UV-a prelaze i 5 tisuća eura, što je, čini se, najbolji i najunosniji način za izjednačavanje statusa s HNB-om. Koliko je aktualno UV Hanfe posvećeno prženju svake lipe tako velikih prihoda najbolje se vidi u razlici prihoda i rashoda po svakoj godini.

Tablica 2. Prihodi i rashodi Hanfe s brojem zaposlenih

Navike su vrag. U HNB-u su naučeni na lagodan i skup život, puno putovanja, dobru hranu, velike plaće, ugled i moć… pa je trebalo zadržati stare navike iz HNB-a. Opet uspoređujući zadnjih pet godina prethodne postave i nove pod Žigmanom dobije se prilično jasna slika o karakteru ljudi i starim navikama.

Najprije, ako se usporede troškovi putovanja tijekom 2018.-2022. vidljivo je da je za to sprženo čak 6,2 milijuna kuna, što je duplo više negoli  prethodna ekipa za pet godina. Po uzoru na HNB valja biti više u zraku i ploviti kao albatros, negoli hodati po terenu u nadzor nekih fondova, brokera i sl. Dodatno, kad se otvorila priča o pristupanju Hrvatske OECD-u, s temom „unaprjeđenje korporativnog upravljanja u pravnim osobama u vlasništvu Republike Hrvatske“,  UV Hanfe je to shvatilo kao poziv na put bilo gdje i bilo kad – jer OECD govori o korporativnom upravljanju. Tako je normalno da se članovi UV-a s članovima obitelji nađu na tjednom boravku u Pariz nekoliko puta ili čak odlete (nije metafora već istina) do Zanzibara na konferenciju koju organizira OECD. Jer, istočna obala Afrike i Indijski ocean pružaju poseban doživljaj i inspiraciju za unaprjeđenje korporativnog upravljanja. Plenković im nije mogao smisliti bolji povod za letenje od OECD-a.  Sad mu se kunu, Plenkoviću samo reci, letjet ćemo kao meci…

Ništa manje nisu Žigmana koštale niti intelektualne usluge (iako je zaposlio 45 ljudi više i nisu s intelektualnih poteškoćama). Čak 6,5 milijuna kuna ili godišnje prosječno 1,3 milijuna kuna je plaćeno za vanjsku pamet. Ipak, ono što bode oči  i golica maštu je svota reprezentacije. Na reprezentaciju su spržili 2,6 milijuna kuna, a samo u 2022. čak 1,1 milijun kuna ili 220 tisuća kuna po članu UV-a. Ne, ne želim niti pomisliti da je to bilo neko žderanje prstima, janjetine i kapulice mlade. Eto, ovi prije njih su po troškovima očito bili na parizeru. Čak 5,7 puta manje su potrošili od nove postave.

I na kraju, od 2018. do 2022. na promidžbu i za medijsku paradu je potrošeno čak 1,9 milijuna kuna, a kroz zadnje dvije godine po cca. 600 tisuća kuna godišnje. Naravno, netko treba  platiti sve te silne radionice i izmišljene konferencije u Esplanadi u suradnju s dnevnim listovima i listićima. Pored osobne promocije, čak se dobije i „rikverc“ u obliku naknade za uloženi napor članova UV-a (vidljivo u primanjima članova UV-a u sporovima s Povjerenstvom za sprječavanje sukoba interesa). Ovo nipošto nije slično s aktualnom aferom u Ministarstvu gospodarstva i oglašavanju po televizijama. Ma kakvi…jer elegantna Smaragdna dvorana najveličanstveniji je prostor za događanja u Zagrebu (kako se hvale iz Esplanade) i sad je na naslovnoj stranici Hanfe.

Tablica 3. Struktura dijela rashoda Hanfe

Regos

Netransparentnost i prikrivanje podataka o njihovu dijelu posla je zavladalo Regos-om (Središnjim registrom osiguranika) od 2021. Ništa čudno, sve u skladu s ponašanjem nadređenog regulatora Hanfe. Naime, Regos-ova godišnja izvješća do 2020. sadržavala su pristojnu količinu informacija o uplatama doprinosa članova drugog stupa razvrstanih u razrede, broj i kretanje osobnih računa,  među kojima su bili vidljivi tzv. aktivni i pasivni računi itd. Tako se moglo vidjeti da je npr. 2020. od 2 milijuna otvorenih računa samo 1,46 milijuna aktivnih ili 71%, dok je čak 589 tisuća računa ili 29% neaktivno (bez kontinuiranih uplata u zadnja tri mjeseca ) te 17,5 tisuća računa sa stanjem „nula“.

Jasno je da se iz ovako prikazanih podataka može izvući zaključak kako u Hrvatskoj zapravo radi i redovno prima plaće samo 1,5 milijuna ljudi, a sve ostale priče o rastu broja članova drugog stupa  su priče o Wolt i Glovo dostavljačima, Nepalcima i inima koji dižu brojnost tog drugog stupa.

Politici ili šefici Regos-a I. Primorac iz njima/njoj znanog razloga godišnja izvješća Regos-a za 2021. i 2022. su se s 90-tak stranica smanjila na samo 20-tak stranica, što je više negoli sramotno (https://regos.hr/o-regosu/izvjesce-o-radu-regos-a). Pouzdano znam da je moj članak „Demografske promjene i mirovinski sustavi u Europskoj uniji: primjer Hrvatske“ (https://hrcak.srce.hr/file/376505) u kojem sam koristio upravo podatke Regosa bio tema rasprave unutar Regosa. No, ako je to bio motiv da se u izvješću od 2021. nakon niza godina počnu skrivati podaci, onda je to tragično. Znajući tko vodi Regos i tko mu je na čelu Upravnog vijeća, motiv ovoga nedjela i netransparentnosti je jedino i isključivo političko pudranje rezultata i uspjeha „mirovinske reforme“ bez koje ne bi bilo niti Regosa kao tehničkog državnog tijela koji godišnje ubire preko 80 milijuna kuna ili preko 10 milijuna eura.

U uvodnom dijelu izvješća sve do 2020. ravnateljica se hvalila kako je Regos u funkciji građana Hrvatske i da im je fokus u izvještajnim razdobljima usmjeren na informiranje građana!!!! Štoviše, hvali se te 2020. da je Regos u projektu od 54 milijuna kuna (ožujak 2019. – prosinac 2022.) kojeg s 85% financiranja Europskog socijalnog fonda  s ciljem, između ostalog, „Povećanje dostupnosti i kvalitete javno dostupnih informacija….“. Tragično i komično jer  sve to se izgubilo već u 2021. i 2022. godini. Prema dotičnoj ravnateljici, nestala je potreba za povećanje dostupnosti i kvalitete javno dostupnih informacija. Naravno da nije.

I da paradoks bude još veći, ravnateljica je supruga relevantne osobe u liku ministra financija koji je baš zahvaljujući javno dostupnim podacima prije nekoliko godina (2018.) s Katedre za financije Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, baš za Regos po pozivnom natječaju (kako to?), radio i naplatio analizu o mirovinskom sustavu. Ako ništa drugo, barem kod njega bi trebao tinjati (još uvijek) znanstveno-istraživački poriv i glad za podacima i informacijama. Ako se kod njega iz nekog razloga taj poriv izgubio, ovo jadno skrivanje podataka, koje je Regos godinama objavljivao, ne bi smjelo proći ispod radara akademske i poslovne zajednice, pa čak i nekolicine saborskih zastupnika koji se još uvijek razumiju u ekonomiju i financijske tokove vezane za mirovinski sustav. Što li će na ovu transparentnost reći administracija u sjedištu OECD-a ili ekipa iz Europskog socijalnog fonda? Evo prilike za akademsku zajednicu (najmanje 4 katedre za financije na ekonomskim fakultetima po HR) da se obrati…nekome.

III. Vladina alternativa

Nitko kao Plenković. U njegovu mandatu (jest da traje) četiri puta se mijenjao i dopunjavao Zakon o obveznim mirovinskim fondovima. Nikada kao ovaj put, osobno nije morao javno obrazlagati namjere svoje Vlade. To samo govori da ga je ekipa vanjskih pisaca zakona s ovim prijedlogom „skurila“ jer u njegovoj vertikali odgovornih (Čičak, pravnica; Piletić, jezičar) nisu niti razumjeli dimenzije ovih izmjena zakona.

Tako su na dan 11.12.2023. mediji zabilježili tri Plenkovićeve vezane izjave:

1) Paket izmjena mirovinskih zakona ima dva cilja – veće mirovine i manje naknade koje se plaćaju.

Komentar: Netočno. Plenković zapravo obećava veće mirovine za koje jamčimo sami sebi kao porezni obveznici, čak i kad nudi alternativu u obliku AIF-a. Javnosti treba objasniti da prinosi alternativnih fondova trebaju biti veći od prinosa na državne obveznice (jer to već imamo)  i to kad pokriju puno veće troškove ulaganja, što bi značilo sve ispod 15-20% je malo. Jasno, Plenković ne govori o očekivanom niti stvarnom prinosu alternativnih ulaganja, već o većim mirovinama. Dali su mu natuknice bez obrazloženja. Predlaže se izmijeniti Zakon tako da se naknada za upravljanje s trenutne stope od 0,27% postupno smanji na 0,20%, u interesu članova obveznih mirovinskih fondova. Međutim, već na prvi pogled za 2023. mirovinci će naplatiti oko 390 milijuna kuna iliti 53 milijuna eura. A idućih godina ukupne naknade im neće padati ispod 50-tak milijuna eura ili 350 milijuna kuna. Ako je mislio na ukidanje ulazne naknade od 0,5%, onda je zaboravio da u istom članku mirovinskim društvima pripada pravo na obračun svih troškova za nove alternativne oblike ulaganja. Naravno, o svim prinosima, rizicima i troškovima će revno kao i do sada izvještavati Hanfa i Regos…objasnit će tako Plenkiju od čega se sastoji dosadašnjih 6,5 milijardi kuna naplaćenih naknada od strane mirovinskih društava.

2) OECD smatra da treba smanjiti izloženost mirovinskih fondova u vezi njihovih ulaganja u državne obveznice pa im se mogućnost stvaranjem ovakvog alternativnog investicijskog fonda daje na raspolaganje investicijama u druge oblike.

Komentar: Netočno. Ne treba zaboraviti da je OECD, osim svojih ekonomskih obavještajnih funkcija, zapravo forum unutar kojeg zemlje mogu raspravljati i razmjenjivati nacionalna iskustva, identificirati najbolje prakse i pronaći rješenja za zajedničke probleme…i, gle čuda, OECD (tajništvo u Parizu) je baš vidio naše obvezne mirovinske fondove kao povod za raspravu i razmjenu iskustava…Ali recimo da je obavještajna administracija OECD-a to i htjela pa je to na obožavanom mu francuskom prenijela Plenkoviću i još mu natuknula ideju alternativnog fonda – teško da su upućeni u sadržaj načina ispunjenja njihovih zahtjeva i shvaćanja korporativnog upravljanja. Osim, ako opet na francuskom, nije dogovoren neki alternativni fond za ulaganje u infrastrukturu, nekretnine,  energetski sektor i sl. kojeg osnivaju Francuzi i u koji ulažu naši mirovinski fondovi…e, to je drugi par rukava.

3) Bilo kakve insinuacije su potpuno neutemeljene, ja bih rekao nebulozne.

Komentar: Ovo je za sada, samo za sada, točno, sve dok Plenković: a) na prijedlog ministra financija prvi put ne stavi na dnevni red jamstvo države za neki alternativni fond u koji ulažu mirovinski fondovi kao fondovi fondova; b) ne natjera Hanfu da proganja one obvezne mirovinske fondove koji ne ulažu u njegove odabrane alternativne fondove s njegovim jamstvom. Jer, čemu sve ovo ako neće biti alternativaca koje glavom i bradom bira i za njih jamči sam Plenković!!!!

Konačno, svaka izmjena zakona je zapravo tražila alternativu postojećih rješenja, ali naći alternativu u alternativnim fondovima s ciljem većih prinosa uz državno jamstvo,  veće rizike i naknade za ulaganja, bez transparentne korporatvne strukture i burzovne kotacije je – oksimoron.  I da, nebuloza je sama činjenica da Plenković, koji o fondovima ne zna ništa, odbija svaku kritiku kao insinuaciju. No, dobra stvar u svemu je što će (valjda) osobno se sjetiti da postoji „alternativno rješenje“ kad prvi put počne razmišljati o pogodovanju alternativnom fondu pri davanju državne garancije za uloge mirovinskih fondova i onog…Should I stay or should I go…to…

I na kraju ovog eseja valja završiti simbolično. Naravno, s Hreljom i njegovom cik-cak politikom. U intervjuu objavljenom na https://www.mirovina.hr/ (15. rujna 2019.) na pitanje novinara: Tko je od političara imao najviše “sluha” za umirovljenička pitanja, a tko je vaše prijedloge najčešće odbacivao? 

Silvano Hrelja odgovara: Dozvolite mi jednu digresiju. Sanader 2003. godine nije morao nas uzeti za partnere. Imao je devet HSP-ovaca koji su mu ideološki puno bliži. Ali on je htio u Europu! I mi smo tada s tri glasa dobili obeštećenje koje je koštalo 10,5 milijardi kuna, dobili smo i izmjene i dopune Zakona o mirovinskom osiguranju 2007. Pokušavam ukazati koliko je važno da vas trebaju.

A ja bih dodao, tko to treba mirovinske fondove osim nas ili tko treba A. Plenkovića ili koga to treba A. Plenković? Ja naivac, hiperventiliram?