Treći stup (5)

Za ulaganje u dobrovoljne mirovinske fondove članovima se dodjeljuju državna poticajna sredstva na dobrovoljnu mirovinsku štednju u iznosu od 15% od uplaćenog iznosa u jednoj kalendarskoj godini, a najviše do 750 kuna, što je maksimalan godišnji iznos državnih poticajnih sredstava za pojedinog člana bez obzira na to je li on član jednog dobrovoljnog mirovinskog fonda ili više njih.

U 8 dobrovoljnih otvorenih (otvoreni za svo članstvo) mirovinskih fondova na kraju 2017. bilo je 286 tisuća članova s imovinom 3,9 milijardi kuna dok je u 19 zatvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova u isto vrijeme bilo 30 tisuća članova s imovinom od 850 milijuna kuna.

Ono što je važno naglasiti, članovi otvorenih fondova su u dobi od dvije do devedeset godina, jer su ljudi jednostavno shvatili da nigdje ne mogu dobiti 750 kuna na uloženih 5.000 kuna kao u dobrovoljnim mirovinskim fondovima.

Za razliku od otvorenih dobrovoljnih mirovinskih fondova imovina zatvorenih (kompanijskih) dobrovoljnih mirovinskih fondova je 5 puta manja, iako je fondova  2,4 puta više. Razlog je što u ovim fondovima član može biti zasposlenik kod sponzora fonda odnosno kompanije. U ovoj kombinaciji zaposlenik može dobiti 500 kuna mjesečno ili 6 tisuća kuna godišnje koji se ne smatraju plaćom, a poslodavcu se to priznaje kao porezni odbitak.

Na ovakav način, dobrovoljni fondovi promiču financijsku nejednakost u sustavu, jer primjerice član obveznog mirovinskog fonda s prosječnom plaćom od 6 tisuća kuna nema godišnji višak od 5 tisuća kuna za ulaganje u III. stup. Tako on s prosječnom mjesečnom uplatom  od 380 kuna u II stup uplati 4.600 kuna i ostvari prosječni prinos od 5% ili 230 kuna što je 3,3 puta manje od onoga koji uplaćuje u III stup kojeg se nagrađuje jer ima više od prosjeka. U praksi, prosječna godišnja uplata u dobrovoljne otvorene fondove je oko 2 tisuće kuna na što se ostvare poticaji od 300 kuna.

Istina, moglo bi se reći da oni koji imaju više od prosjeka, pojedinačno više uplaćuju u I stup. To nije sporno, ali prema podacima Regosa iz 2017. ovdje je važno istaknuti tri stvari:

• čak 75% svih članova koji uplaćuju u II stup ili oko 950 tisuća ima doprinose u II stupu između 150 i 600 kuna, s neto plaćama između 3.000 i 8.000 kuna
• samo 15% svih članova koji uplaćuju u II stup ili 180 tisuća ima doprinose između 600 i 2.300 kuna s neto plaćama između 13.000 i 25.500 kuna
• 950 tisuća članova u prosjeku uplati u I stup 11,1 milijardu a u II stup 3,6 milijardi, dok 180 tisuća u prosjeku uplati u I stup 6,3 milijarde a u drugi 2,1 milijardu kuna.

Tablično prikazano, to izgleda ovako:

Drugim riječima, 15% svih članova koji uplaćuju “proizvode” 37% tranzicijskog troška, a u I stup uplate 30% svih doprinosa. Ostalih 75% članova stvara 63% tranzicijskog troška, a u I stup uplate 52% svih doprinosa.

Ove dvije grupe čine 90% svih članova koji uplaćuju doprinose u II stup, ali kad se pogleda prosječna godišnja uplata po članu dobije se jasnija slika:

Može se reći kako samo 15% svih članova koji stvarno uplaćuju u II stup (1.248.000 članova na kraju 2017.) s neto plaćom između 13 i 25,5 tisuća kuna ima u prosjeku po članu 3 puta više osobnih uplata u I i II stup negoli preostalih 85% članova.

Ovih 15% članova koji uplaćuju doprinose ili samo 10% od ukupnog članstva u II stupu, ima potencijala za ulaganja u III stup. S obzirom da ukupni broj članova u dobrovoljnim otvorenim fondovima iznosi oko 300 tisuća, moglo bi se zaključiti kako je ovo postao štedni kanal zbog poticaja. Smisao III stupa je bio da postane potpuno tržišni s drugačijom strukturom ulaganja i zarađivanja, a ne da se više od 15 godina hrani poticajima za razvitak.  Uostalom, što je s poticajima za stambenu štednju ili životno osiguranje?

Dodatno, netko tko nije niti u II obveznom stupu, a štedi u III stupu, ima pravo na 27%  dodatka s pravom na poticaje do 750 kuna odnosno 6 tisuća kuna godišnje u zatvorenom fondu je nešto što dodatno uvodi nejednakost u prostoru mirovinske štednje. Raspolaganje sredstvima nakon navršenih 50 godina kroz neki od oblika mirovine je definitivno u sukobu s općom idejom produljenja godina staža.

Također, prema novom prijedlogu mogućnost napuštanja II stupa po principu slobodnog izbora uvodi “dobrovoljnost” čime ga izjednačava s III stupom (samo što je tamo poticaj-dodatak od 27%). Kako bilo, brisanje razlike između II i III stupa je počelo. Potrebna je nova paradigma i društveni dogovor na temelju što pravičnije rapodjele tranzicijskog troška, poticaja, dodataka i transfera iz proračuna.

Ovo što nam se sada prikazuje kao cjelovita reforma je samo glacanje odavno probušenih cipela. Treba nam transparentan plan raspodjele tereta između trenutne generacije umirovljenika i osiguranika te treće generacije na koju će se prenositi budući tereti mirovinskog sustava. Zaključno, financijska ne-pravednost u mirovinskom sustavu u sebi nosi socijalnu, političku i ekonomsku dimenziju ne-poštenog društva.