Usamljeni starac nakon što mu umre žena, napuste ga djeca i završi s karijerom iz čežnje za društvom odluči kupiti papagaja.

U lokanom dućanu s kućnim ljubimcima pokaže prstom na jednoga i upita za cijenu. Vlasnik dućana mu odgovori da je to fini papagaj i košta pet tisuća dolara. Starac upita kako je moguće da jedan papagaj košta pet tisuća dolara. Vlasnik dućana spremno odgovara da je njegov prvi jezik engleski, ali da papagaj također govori francuski, njemački, talijanski i španjolski – sve važne jezike Europske Unije. Star sam i više ne radim, i nije me briga za EU, odgovara starac i pokaže na drugog mladog papagaja. U redu, odgovara vlasnik dućana i kaže da taj košta deset tisuća dolara. Kako on može koštati toliko i u čemu je poseban, upita starac. On je mlad, ali uči – on također zna mandarinski, japanski i uči korejski pa je zapravo pravi papagaj za dvadesetprvo stoljeće, odgovara vlasnik. Gle, neću dugo živjeti u dvadesetprvom stoljeću, kaže starac i upita za papagaja u kutu trgovine s ispalim perjem i zacakljenim očima – on je za mene, njega ću uzeti, zaključi starac. Ja vas razumijem, ali njegova cijena je dvadesetpet tisuća dolara. Pa kako taj sivi starac od papagaja može koštati toliko – upita starac. Na to će vlasnik trgovine – nitko od nas to baš ne razumije, ali znamo da ga sve ove papige zovu gospodine PREDSJEDNIČE.

Ovako zapravo počinju memoari Paula Adolpha Volckera (1927.-2019.), čovjeka koji je preko pedeset godina igrao ključnu ulogu u američkom i globalnom monetarno – financijskom poretku.

Naravno, šaleći se, sam Volcker priču o papagaju je ispričao stotinu puta, a taj stari papagaj kojeg svi zovu gospodine predsjedniče je on sam. U svom dugom  i iskustvom bogatom životu predsjedao je ključnim institucijama američke države, radio s nekoliko predsjednika SAD-a, a svoje memoare u stvari posvećuje svim „predsjednicima“, bilo institucija, kompanija ili država. Da, svaki predsjednik bi trebao biti posvećen dobrom upravljanju i vladanju ne zaboravljajući interese zajednice u kojoj djeluje. Takvi su predsjednici zapravo najvrjedniji i najskuplji „papagaji“.

Volckerove memoare na čitanje mi je proslijedio prijatelj Ivo odmah nakon izlaska krajem 2018. i uz sav trud da što prije o tome nešto napišem, nisam uspijevao zbog niza drugih obveza. Ipak stižem sada, a postoje i povodi. Prvi povod je, nažalost, činjenica da je P. Volcker preminuo 8. prosinca 2019. u 93. godini u New York-u. Drugi povod su univerzalne vrijednosti poruka P. Volckera i predsjednički izbori u RH, kao i predsjedanje RH Vijećem Europske unije (EU).

Paul A. Volcker

Memoari Paula A. Volckera nose izvorni naziv: Keeping At It – The Quest for Sound Money and Good Government. Kud će za nas u Hrvatskoj bolji naslov od ovoga. Naravno, to nije slučajno, jer P. Volcker je zapravo posvetio cijeli svoj život zdravom novcu, boljim državnim (javnim) službama i povjerenju u vladanje državom.

Ekonomistima ne bi trebalo posebno predstavljati P. Volckera. Ipak, tko je zapravo P. A. Volcker? Rođen je 1927. u Cape Mayju u New Jerseyju u drugoj generaciji njemačkog imigranta i djeda Adolfa Volckera.  Jednako je ponosan na svoga oca i djeda koji je, ističe, prilikom njegova rođenja poslao telegram na njemačkom s porukom: Der Stammhalter ist da – nasljednik je tu. Njegov pak otac je bio prvi manager i ne-političar na čelu općine Teaneck u N. Jerseyju, dvadesetak minuta vožnje od N. York Cityja. I to zato jer su upali u financijske poteškoće, a glasači su izabrali svojevrsno upravno vijeće s njegovim ocem na čelu kao oblik upravljanja. Otac mu je bio fanatik transparentnosti poslovanja, tako da je svaka obitelj u to vrijeme dobila detaljan godišnji izvještaj o financijskom stanju općine. U izvješću se detaljno opisivalo budžet, rashode i poreze, broj policijskih vozila i vatrogasnih pomagala, stanje općinskih zgrada te plaće zaposlenih, uključujući i njegovu. Uz to, u dva desetljeća služenja kao city-managera (tridesete i četrdesete godine prošlog stoljeća) jednom je ostao i bez plaće jer se suprotstavio figuri gradonačelnika dovodeći profesionalnog šefa policije sa strane, koji nije bio po volji gradonačelnika i koji je imao svog čovjeka. Sve je završilo na sudu koji ga je promptno vratio na posao. Grad je dobio profesionalnog šefa policije, a gradonačelnik je izgubio lokalni utjecaj. Oblik upravljanja gradom putem city-managera se pokazao iznimno uspješnim pa je tako FBI 1945. zabilježio da je u Teaneck-u najniža stopa kriminala u cijelom SAD.

Sve ovo je mladi P. Volcker doživio neposredno i očito ga se to dojmilo za cijeli život pa je i sam bio opsjednut – public services-om. Inače, sam P. Volcker kao pripadnik više srednje klase tadašnjeg američkog društva studirao je na Princeton-u gdje mu predaju eminentni profesori toga doba, a diplomira iz područja monetarne politike i inflacije s najvišom pohvalom. Prije izrade doktorske disertacije na Harvardu zapošljava se u The Federal Reserve Bank of New York kao jednom od dvanaest regionalnih središnjih banaka u SAD-u. Da bi u potpunosti istražio problematiku za doktorat na Harvardu seli se na kratko u London na London School of Economics te analizira i uspoređuje monetarnu politiku i bankovnu regulativu USA i UK.

Jimmy Carter i Ronald Reagan

U svom dugoj i zanimljivoj karijeri P. Volcker je radio u ministarstvu financija, središnoj banci (guverner), bio je profesor na sveučilištu, surađivao s nobelovcima iz ekonomije, radio u investicijskom bankarstvu te bio savjetnik predsjednika SAD-a. Praktički, igrao je iznimno važne uloge u državnoj administraciji od predsjednika J.F. Kennedyja do B. Obame.

Ono što mu je svakako najviše obilježilo bogatu karijeru su činjenice da je u dva mandata bio guverner američke središnje banke (FED-a), od 1979. do 1987., i to u mandatu predsjednika Jimmyja Cartera i Ronalda Reagana. U prvom mandatu za vrijeme J. Cartera je u roku od nekoliko mjeseci nakon što je došao na čelo FED-a dramatično promijenio monetarnu politiku zemlje budući da su SAD bile u fazi visoke inflacije. Kako bi srušio potražnju za robom i oslabio pritisak na cijene, FED je pod Volckerom podigao ekstremno visoko kamatne stope pa je efektivna kamatna stopa u jednom trenutku 1981. dosegla 22,36%. Međutim, visoke kamatne stope dovele su do recesije početkom 1980. i sredinom 1981. To je pak utjecalo na gubitak Carterove kandidature za ponovni izbor 1980. godine. Krajem 1982. godine nezaposlenost je dosegla visokih 10,8%, što je najviša stopa nakon Velike depresije (čak i viša od one koja je postignuta tijekom velike recesije 2007. do 2009. godine.)

FED je pod Volckerovim vodstvom strogo pazio na kretanje ponude novca provodeći tzv. praktični monetarizam za razliku od tzv. mehaničkog monetarizma za koji su se zalagali neoklasičari-monetaristi (naročito M. Friedman). Volcker je shvatio nakon napuštanja povezanosti dolara sa zlatom (Bretton Woodski sustav fiksnog tečaja) da vrijednost dolara sada ovisi isključivo o sposobnosti FED-a da kontrolira ponudu novca i inflaciju.

Kako je Volckerova borba protiv inflacije bila uspješna,  ponovno je imenovan guvernerom  FED-a od strane predsjednika Ronalda Reagana 1983. koji mu ipak, nakon isteka mandata 1987., nije dao treći mandat. Volckera je na čelu FED-a zamijenio Alan Greenspan (1926.) koji je kao republikanac i vršnjak Volckera ostao na čelu FED-a od 1987. do 2006. godine. Poslovna zajednica ga je nazivala – maestro, sve do krize 2008. godine, a nakon toga baš i ne. Maestro je, naime, na saslušanju u Kongresu u listopadu u jeku krize 2008. priznao da je “pogriješio pretpostavljajući” da financijske institucije mogu same sebe regulirati. Ali to je već druga priča.

Volcker, neovisno o svojoj životnoj dobi, nije prekidao vezu s financijskim svijetom, a posebice se isticao radom kao predsjednik Volcker Alliance-a. Propitujući taj novi financijski svijet on traži vezu s realnim sektorom i postavlja pitanje  – koliko novi financijski inženjering doprinosi gospodarskom rastu zemlje – mjerenom GNP-om (bruto nacionalnim proizvodom).  Zaključuje da ne doprinosi rastu gospodarstva i postavlja novo pitanje – čemu to onda zapravo služi? Ponovno zaključuje da se tu radi samo o ekonomskoj renti u financijskom sustavu iliti o nezarađenom prihodu tj. nerealiziranoj dobiti. Osim toga, to je jako zabavno za špekulante i hazardere koje nije briga za posljedice.

Jedan od aspekata financijskog inženjeringa je posebno uzletio početkom 2000-tih kao „credit defaut swap“, originalno zamišljeni da bankama osiguravaju vlastite kreditne portfelje – kojima se kasnije trgovalo kao financijskim instrumentima. Korištenje derivata (izvedenih financijskih instrumenata iz drugih oblika imovine) podržano sekuritizacijom kredita (pretvaranje bankovnih kredita u nove financijske instrumente-obveznice) – ponajviše pakiranjem hipotekarnih kredita u nove „hipoteke na hipoteku“,  stvorile su ono što Warren Buffett naziva „financial weapons of mass destruction“ – financijsko oružje za masovno uništenje. Stoga Volcker snažno djeluje u javnosti i šalje poruke u smjeru umanjenja entuzijazma financijskih inženjera oko magije financijskog inženjeringa.

Barack  Obama

U javnu službu se vratio nakon više od dvadeset godina od napuštanja FED-a. Nakon financijske krize 2008. djeluje kao ekonomski savjetnik predsjedniku Baracku Obami i njegovoj administraciji. Krajem 2007. i početkom 2008. godine Volcker je bio frustriran razinom vodstva i niske odgovornosti u SAD. U kampanji tadašnjeg senatora B. Obame biva pozvan na večeru u New York-u na kojoj se nalaze i predstavnici Wallstreeters-a, što ga dodatno čini opreznim u mogućoj javnoj podršci Obami. Iako je označavan kao demokrat, Volcker se nije volio baš politički etiketirati, ali u svakom slučaju kaže da je sigurno prije šezdesetak godina bio demokrat. Kako bilo, ipak je u siječnju 2008. dao snažnu javnu potporu senatoru Obami i naknadno se pojavio na nekoliko događaja u njegovoj kampanji.

Odmah nakon izbora Obame za predsjednika SAD-a, Volckeru je ponuđeno mjesto ministra financija s 81 godinom. Volcker to pristojno odbija, ali se uključuje u nešto drugo, što mu opet na jedan način obilježava život. Naime, predsjednik Obama mu predlaže da predsjeda President’s Economic Recovery Advisory Board-om (PEARB) kao neovisnom i nestranačkom tijelu za ekonomske savjete. Tako je P. Volcker opet postao predsjednik. Ovdje se Volker uporno zalaže za zabranu komercijalnim bankama da se bave trgovanjem financijskim instrumentima na tržištu kapitala. Želi ponovno uspostaviti jasnu podjelu komercijalnih (depozitno kreditnih) banaka i investicijskih banaka (operiraju isključivo na tržištu kapitala).

Kao predsjednik PEARB-a surađuje i diskutira s dva senatora – Barneyjem Frankom (predsjednik Odbora za financijske usluge ) i Chrisom Doddom (predsjednik senatskog odbora za bankarstvo) te priprema reformu financijskog sustava po kojem će se komercijalno bankarstvo maknuti sa špekulativnog tržišta kapitala. Kao što se zna, tijekom cijele 2009. godine u SAD-u traje financijska nesigurnost, traži se zaštita korisnika financijskih usluga, pored spašavanja banaka (bail out), a FED kao središnja banka između ostalih spašava osigurateljnog giganta AIG-American International Group. U jednom trenutku  mu čak nude da preuzme u ruke AIG, što on odbija. No njegov PEARB predlaže platformu za spas AIG-a.

Volker sa svojim suradnicima nastavlja raditi po pitanju nove regulatorne strukture, naročito po pitanju  „too-big-to-fail“ (preveliko da bi propalo), nove uloge supervizora kao što su FED i Komisija za vrijednosne papire-SEC. Muči ga pitanje „gdje su bili regulatori kao supervizori“ do pojave krize, ali nikako nije dobivao jasne odgovore. Zato je Volcker uporan u svom naumu. Tako se u prosincu 2009. na konferenciji koju je organizirao Wall Street Journal suprotstavlja bankarima i trgovcima s tržišta kapitala koji kukaju da bi nova regulativa ubila „inovacije“ na financijskom tržištu. Volcker im jednostavno protuslovi sa sljedećim pitanjem: „Želio bih da mi netko od vas, mrvicu neutralan, dade dokaze o povezanosti između financijskih inovacija i gospodarskog rasta, samo mrvicu dokaza.“ Kako je i pretpostavio, nikad nije dobio nikakve dokaze. Bilo je to iznimno napeto razdoblje financijske krize pa odmah netom prije Božića 2009. Volckeru stiže poziv od potpredsjenika SAD-a Joe Bidena. Citiram:

„How is your proposal on proprietary trading going?“

„It’s good proposal, but I have no horses.“

„Forget about that. I’ll be your horse.“

Volcker je ovime pobijedio i dobio satisfakciju. U siječnju 2010. predsjednik Obama je sazvao konferenciju za novine i najavio reformu financijskog sustava. Odvaja se komercijalno bankarstvo od špekulativnog tržišta kapitala, i to tako da je najavio pravilo: „kojeg mi zovemo Volckerovo pravilo po ovom visokom momku iza mene“. Bilo je to totalno iznenađenje, a Volcker je potom bio potpuno uključen u zakonodavnu proceduru. Bio je to ključni element u finalnom regulatornom paketu tzv. Dodd-Frank akta ili Volcker Rule-a. Tzv. „the Rule“ je jednostavno poručivalo komercijalnim bankarima: ne možete se kockati s javnim novcem.

Volcker je jedno naučio, još dok je bio guverner središnje banke – bankari će se uvijek žaliti na regulatore i superviziju – ali radi izbjegavanja potrebe kasnijeg spašavanja tih istih bankara javnim novcem – kockanje na tržištu kapitala nije dozvoljeno. Istodobno je duboko svjestan da se, kako sam kaže, u „washingtonsku močvaru“ slijevaju milijuni dolara prema političarima s ciljem utjecaja na regulativu i izborni proces.

Nevjerica, tri istine i odlazak P. Volcker-a

S devedeset dvije godine 2018. Volcker zaključuje svoje memoare s nevjericom i tri istine. S nevjericom tvrdi: „doveli smo u pitanje sva obilježja našeg velikog društva, naš javni obrazovni sustav i cijenjena sveučilišta, nekad pouzdan slobodan tisak, čak i znanstvenu pouzdanost,…legitimnost naših sudova, kongresa, samog predsjednika – sve osnovne institucije ustavne demokracije dovedene su u pitanje“.

Volcker posebno ističe da se nekada poštovana fraza „dobra vlada“ sada  promatra kao oksimoron, a ne kao prihvaćeni cilj američkog društva. Sjetno zaključuje da zna samo jedno – ne želim ikad više posjetiti Washington. Ono što je tamo ne tako davno bio srednji sloj u srednje velikom gradu kojim dominira etika javnih službi,  danas jednostavno ne postoji, već nešto drugo što uništava opću dobrobit i prava svih.

Washingtonski novac se usmjerava prema oblikovanju javne politike i zakona u korist određenih partikularnih interesa. To se ostvaruje u eskalaciji potražnje za uredskim prostorom, luksuznim hotelima, restoranima…i služi multiplicirajućoj snazi odvjetnika i lobista. Volcker je svjestan da u ovom trenutku Americi trebaju reforme u političkom procesu i novi vođe koji mogu obnoviti i sačuvati konsenzus u društvu o kojem ovisi njihova demokracija. Vjeruje da na taj izazov moraju odgovoriti energično pojedinci i koji su novi u političkom životu. Unatoč životnoj dobi, smatrao je kako kao stari birokrat još uvijek može dati neke ključne lekcije koje je naučio tijekom niza desetljeća javne službe. To je, zapravo, razlog zbog kojeg je u konačnici i pisao memoare, a sve zaključuje s onim što je nazvao “tri istine”. To su:

1. Stabilne cijene – središnji bankari su uvijek ti koji su „domaćini na ekonomskoj zabavi“. Kao dobri domaćini moraju se potruditi da očekivana opća promjena cijena ne utječe na poslovne odluke poduzeća i kućanstava.
2. Zdrave financije – financijska stabilnost sa središnjom bankom u središtu je imperativ svake uređene države.
3. Dobra vlada – na kraju dana, dobra politika ovisi o dobrom upravljanju odlučnih i sposobnih.

Praktički sve do ljeta 2018. Volcker je bio aktivan u javnosti, a bio je jedan od četvorice bivših guvernera FED-a koji je zajedno sa svojim nasljednicima Greenspanom, Bernankeom i Yellenom, pisao u uredničkoj kolumni u Wall Street Journalu. Nije se libio kritizirati predsjednika Trumpa i njegov pritisak na sadašnjeg šefa FED-a Jerome Powell-a zbog kamatne politike. Svi su složni da je Volcker bio impozantna figura ne samo sa svojih 2,01 m visine, već i zato što je sa svojim radom ostavio najimpozantniji trag među guvernerima američke središnje banke i tako izravno oblikovao američki i globalni financijski poredak.

Naši predsjednici

Samo površnima i neupućenima na prvi pogled prethodno se može učiniti nepovezivo s nama i našim „predsjednicima“. Nitko ozbiljan tko jest ili namjerava biti neki „predsjednik“ ne može niti smije zanemariti način na koji funkcionira američka financijska industrija, odnosno novčane institucije i regulativa. I koliko god se nekome činilo da smo ulaskom u EU postali dio neke druge financijske kulture i da smo usvajajući silne direktive EU postali dio nove financijske zajednice s ugrađenim amortizerima financijske stabilnosti – živi u zabludi. EU još dugo neće biti globalni lider niti u političkom niti u financijskom smislu. London neće prestati biti europski financijski centar nakon što Britanci napuste EU, kao što niti Pariz neće postati novo središte tržišta kapitala samo zato jer tamo EU regulator (ESMA) ima sjedište.

Izvor sveopće financijalizacije i makrofinancijskih veza u globalnom svijetu još uvijek je u SAD-u. Posljedično tome, svako eventualno zanemarivanje značaja ili manjak spoznaje o načinu rada financijskog sustava SAD-a uz istodobno klanjanje novom EU političkom Napoleonu Macronu bilo bi u najmanju ruku neoprezno. Sama činjenica da, uz cijeli splet postojeće EU financijske „sigurnosne mreže“, ista koristi usluge i procjene MMF-a, dovoljno govori o integriranosti europskih financijskih i regulatornih institucija. EU je ta koja slijedi, a ne predvodi.

Malo po malo i Hrvati su shvatili prednosti EU, ali isto tako dobro znaju da to nije i konačno rješenje njihovih problema i ispunjenja očekivanja. Ta očekivanja se ne realiziraju formalnim političkim pribivanjem u EU institucijama, predsjedanjem tijelima EU i dobrim cateringom za europske birokrate. Svaka ozbiljna država i unutar Unije samostalno brine o dobrobiti svog društva (a sve dok imamo vlastiti proračun i platnu bilancu jesmo neka država) pa nikakve direktive ili uredbe nisu izlika i rješenje. U prednosti su zemlje čiji su „predsjednici“  aktivni, energični i odlučni ljudi, za razliku od političkih ulizica i neživotnih birokrata iščašenih od stvarnosti.

Ostajući ciljano u financijsko monetarnom okviru prethodnih memoara, čini se dobrim baciti pogled unatrag te vidjeti moguće poveznice i buduće ishode vladanja naših ključnih predsjednika – Milanovića i Plenkovića.

Prvi predsjednički izazov Milanovića bio je u Vladi 2012.-2015. i to je završilo prilično loše, kumulativnim padom BDP-a (-0,4%). Ali kao što već rekoh, ovdje se vladanje promatra isključivo kroz financijsko-monetarnu prizmu. Njegove četiri ključne odluke iz tog područja, iz tko zna kojih motiva, su sljedeće:

1. Vlada je izmijenila Zakon o HANFA-i, a HANFA je 2012. pod ingerencijom ministra financija S. Linića ukinula Rješenje HANFA-e iz 2011. kojim se nalagalo Agrokoru preuzimanje Belja. Uz to svi u njegovoj Vladi su pohvalili smrtonosno Agrokorovo preuzimanje Mercatora. Njegov ministar gospodarstva na noge odlazi u Cibonin toranj i put u pakao Agrokora je mogao započeti.
2. Nije dao treći mandat guvreneru Ž. Rohatinskom 2012. Valjda samo nebo zna što bi se u trećem mandatu događalo na relaciji Agrokor-Rohatinski. U drugoj i drugačijoj postavi u HNB-u Agrokor 2016. i 2017. nije baš nalazio poklonike (iako prilično kasno i nakon silnih milijardi izdanih mjenica bez isporuke robe) zahvaljujući ponajviše viceguvreneru D. O. koji kao nitko prije i nakon njega u HNB ne razumije bankarstvo. Na ovaj način Milanović se indirektno i s odgodom iskupio za svoje sudjelovanje u „razvitku“ Agrokora.
3. Smijenio je ministra financija S. Linića u svibnju 2014. i tako snažno utjecao na slom moći tzv. Linićevih trojki koji su krojili neku svoju ekonomsku pravdu u predstečajnim nagodbama (prema Zakonu o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, za koji je, usput budi rečeno, glasao i HDZ)
4. Predložio Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom krediranju 2015., čime se posebno regulirala konverzija kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Ovime je ispravljena ogromna šteta i nepravda prema korisnicima kredita koji su (iz neopreza, neznanja i lakomosti) postali žrtve kretanja tečaja švicarskog franka, ali i regulatornog propusta HNB-a.

Kao predsjednik RH Milanović bi mogao poentirati na sljedećoj predsjedničkoj ovlasti: predsjednika Vrhovnog suda kao najvišeg suda RH bira i razrješuje Hrvatski sabor, uz prethodno mišljenje Opće sjednice Vrhovnog suda i nadležnog odbora Hrvatskog sabora, na prijedlog predsjednika Republike. U konačnici, možda ovaj pravni transmisijski kanal dovede do jačanja pravne države te boljeg ekonomskog i financijskog položaja svih nas.

Predsjednički pak, izazovi  Plenkovića u Vladi se nižu od 2016. godine. Godišnja stopa rasta BDP-a oscilira oko 3%, što je daleko bolje od Milanovićeva mandata, ali u financijsko-monetarnoj sferi još uvijek s ničim nije poentirao, a niz je pokušaja:

1. Najava otkupa INA-e na Badnjak davne 2016. pomoću prodaje 25% HEP-a (u pozadinskoj režiji tada još nepoznatih borgovaca). Kako bilo, financijsko savjetovanje traje više od tri godine i potrajat će – sve dok partneru MOL-u to odgovara. Predsjednička mudrost i vizija ne smiju se dovoditi u pitanje- jer INA, eto, kao proizvođač krumpira, ulaže u obnovu rafinerije u Rijeci pa se čeka.
2. Lex Agrokor (2017.) kojim se pokušalo spasiti Agrokor, ali i temelje financijske stabilnosti države. Kako se u konačnici sve pretvorilo u privatnu operaciju Borgovaca pod plaštom Plenkovićeva povjerenika, danas se suočava s paradoksom. Ako si pripiše ikakve zasluge za tzv. rješenje slučaja Agrokor, priznaje da je sve znao. Ako pak tvrdi da nije ništa znao – nema zasluga. No, sva ključna pitanja oko čarobne transformacije Agrokora u Fortenovu tek dolaze.
3. Spašavanje ministra financija Z. Marića i preslagivanje saborske većine (2017.). Unatoč priznanju ministra o tajnim sastancima s Todorićem, izlika za ostanak je bila – stabilnost. Sada ministar zavrti po nekoliko krugova poreznih reformi, a njegov predsjednik ipak ostane neshvaćen. Rezultati nisu dovoljno vrednovani i prepoznati u javnosti pa nam predsjednik objašnjava kako nam je poreznom reformom „dao“ (naš novac)…pa tko će ovo razumjeti?
4. Davanje drugog mandata guverneru B. Vujčiću (2018.) i najava uvođenja EUR-a. U strategiji za uvođenje eura ključna veličina je središnji paritet deviznog tečaja koji može značajno utjecati na makroekonomska kretanja nakon pristupanja tečajnom mehanizmu. Taj devizni tečaj postaje fiksna stopa konverzije po kojoj se izvršava zamjena valute. Drugim riječima, ostaje pitanje tečajnih razlika i njihove veličine, utjecaja na rezultate poduzeća, bilance, ali ponajviše na nove obveze građana koji sada imaju kunske kredite. O iznosima i projekcijama negativnih/pozitivnih tečajnih razlika se može samo nagađati. Nikada nitko nije zaradio, a da netko drugi nije izgubio. Tko će ovdje platiti ceh?

Na snazi je Plenkovićev paradoks. Gospodarstvo je u rastu, ali u nevjerici se suočava s nepovjerenjem i nerazumijevanjem javnosti. Polako ga lovi gubitnički sindrom bivšeg političara s početka ovog stoljeća – unatoč rastu BDP-a, politički kriteriji ocjenjivanja i očekivanja javnosti su se jednostavno promijenili.

Parafrazirajući P. Volckera s početka ovog teksta, problem izbora naših papagaja predsjednika narod je već počeo rješavati na proteklim izborima. Pri tome, strani jezici koje govore, svakoga dana im sve manje vrijede. Prvi su ih pročitali Slavonci koji su sami odlepršali učiti engleski i njemački. Shvatili su u čemu je kvaka. Štoviše, među njima se pojavio jedan pomalo sijedi papagaj kojem su već poklonili vjeru i žele ga za predsjednika. Onaj papagaj koji u svom jatu bude životniji i koji s njime bude dijelio dobro i zlo iz svakodnevnog života će pobijediti. Neživotni i neuvjerljivi papagaj koji jatu prodaje razne europske trikove i ignorira njihove stvarne živote je pročitan.

Uostalom, predstava na hrvatskoj političkoj pozornici u kojoj sudjeluju razni diletanti, politički nakupci, kameleoni i varalice je negledljiva. Nitko razuman više ne želi takvu predstavu i samo zato što smo tu, prisilno plaćati ulaznice.

Kad nam se drugi put na izborima obrati neki od papagaja, prije negoli ga ubacimo u kutiju, treba dobro paziti koliko smo spremni potrošiti na takvu neobičnu pticu.