Prognoze

I.

Znakovito ili ne, Nobelova nagrada za ekonomiju je jedina koju sam Alfred Nobel nije niti naveo prilikom osnivanja svoje zaklade. „Nobelovu nagradu“ za iznimna dostignuća u ekonomiji ustanovila je zapravo Sveriges Riksbank (Švedska narodna banka) 1968. godine, a prva nagrada dodijeljena je 1969. godine. Od tada se ekonomisti vole hvaliti da je ekonomija, iako društvena znanost – ipak egzaktna. Niz laureata iz ekonomije u stvarnosti su se još bavili matematikom, filozofijom, fizikom i drugim disciplinama te su postavljali teorijske koncepte, matematičke modele, analizirali ekonomske i financijske cikluse. U stvarnosti su podijeljeni na tržišne fundamentaliste i one koji vjeruju u kombinaciju tržišta i državne intervencije. Sljedbenici obiju škola izrađivali su alate za bolje utvrđivanje prošlih događaja i bolje prognoziranje budućih kretanja s ciljem izbjegavanja šokova i neravnoteža u ekonomiji.

Pitanje -što će biti- dnevno muči stotine tisuća analitičara, a prognostički modeli odavno više ne uključuju samo ekonomske varijable. Svjedoci smo i ovih dana kako se naši „dežurni“ prognostičari natječu u svojim interpretacijama stanja i projekcijama kretanja ekonomije uslijed virusne pandemije kao nove varijable. To je tako. Ekonomski prognostičari se posebno vole baviti šokovima, čak i kad su svjesni pogrešnosti svojih analiza. Zašto? Pa zato jer je potražnja za prognozama neutaživa od strane medija i javnosti. Može se reći kako je vidovitost o tome što nam donosi budućnost – često pogrešna, ali nužna.

Uz jedne te iste dežurne ekonomske analitičare i prognostičare koji iskaču iza svakog ugla s nekim sivo-crnim scenarijem, postoje i oni drugi koji daju optimistične prognoze. To su tzv. službene prognoze. Prognoze vlade ili središnje banke su u pravilu optimistične iz dva razloga. Prvi je razlog, zato što se prognoze temelje na pretpostavkama budućeg uspjeha svojih politika, a drugi razlog je taj što su politike osmišljene da promjene očekivanja i ponašanja ljudi. Vlade i središnje banke znaju da je trik u očekivanju ljudi i zato svjesno manipuliraju.

Financijska tržišta, a naročito tržite kapitala, žive od prognoza i raznih prognostičkih modela o ulaganju u vrijednosne papire. Jedni vjeruju u prošle podatke kompanija koji otkrivaju uzroke (fundamentalisti) pa kopaju po financijskim pokazateljima, dok drugi vjeruju samo u trendove i sve prikazuju grafikonima i nacrtima (tehničari). I jedni i drugi se služe povijesnim podacima, a ulagatelji u pravilu ne znaju ništa ili malo o njihovim modelima – aproksimacijama. Mnogi takvi prognostičari imaju prirodnu sklonost naknadne pameti koju tumače promjenom okolnosti. Mudriji među njima imaju ugrađeni refleks koji ih održava na životu, a zasniva se na premisi – “bolje je biti nejasan negoli točno pogrešan”. Na taj način se mogu ponovno pojaviti u javnosti s „novim“ prognozama.

Kakvi god prognostički modeli bili, za njihov krah dovoljan je jedan „nezapamćeni šok“. Jedan takav šok upravo imamo na globalnoj razini pa je mudro činiti razliku između rizika i neizvjesnosti. Dok je rizik materijalizacija štetnog događaja i može se kvantificirati, dotle se oko neizvjesnosti ne zna ništa. Te famozne „nepoznate nepoznanice“ (u HR poznatije kao crni labud) u svakom trenutku mogu promijeniti postavljena pravila i pokazati da svi prognostički modeli zapravo žive u prošlosti i prije ili kasnije umiru u budućnosti.

Zato će mnogi analitičari i ekonometrijski modelari reći da je prognoziranje nekad više umjetnost negoli znanost, ponajprije zbog mudrosti na kojoj se temelji analiza. Naime, ukoliko modeli nisu životni, ekonomski održivi i objašnjivi, nikakvo brdo informacija koje model nudi nije bitno. Ipak, ako iz modela proizlaze kakvi takvi ekonomski, financijski i društveni učinci – modeli se neće bacati kroz prozor. No, među njima su samo neki upotrebljivi.

Živimo u digitalnom vremenu. Ostavljamo milijune tragova po društvenim mrežama, zabilježenih sklonosti i navika spremljenih negdje u oblaku pa su se, logično, odnekud pojavili i tzv. – podatkovni znanstvenici. To su oni koji obožavaju „big data“ u digitalnom načinu života. I ništa tu ne bi bilo čudno da među njima nema njuškala koji ne pretendiraju biti samo špijuni i tumači društvenih pojava, već – ekonomski prognostičari. Iako brojke rijetko govore same za sebe, ne može se poreći da „veliki podaci“ i strojno učenje ne otvaraju nove mogućnosti predviđanja primjenom masovnih podataka. Ali ključna pitanja su podatkovni kontekst, njihova kvaliteta i cilj, odnosno odgovor koji tražimo.

U ekonomiji i društvu stvari u pravilu nisu linearne pa programske podrške za masovnu obradu podataka pomoću neuronskih mreža mogu biti opasno oružje u krivim rukama. Prognoze se neće poboljšati ako se ne utvrdi zašto se neke stvari događaju, a upravo to u ekonomiji zanemaruju tzv. podatkovni znanstvenici pa neočekivane ishode svojih prognoza tumače nepoznatim nepoznanicama.

Imati više podataka u analizi nije uvijek najbolja stvar. Ekonomisti često izbjegavaju neekonomske faktore jer ih je teško kvantificirati. Iako se nekako samo po sebi podrazumijeva da bez numeričkih nizova nema analize, kvantitativna analiza danas se sve više nadopunjuje kvalitativnom analizom konstruiranjem scenarija oko moguće budućnosti.

II.

Tako priče o stvarnosti i očekivanjima postaju važnije od brojki. Upravo to privlači razne analitikante i proroke, a ponajviše političare na vlasti. Mi u Hrvatskoj smo živi svjedoci od 19.3.2020. kako se dnevnom kombinacijom tzv. stručnih priča i malo brojki o pandemiji može utjecati na ekonomske i financijske tokove u neslućenim veličinama.

Vladina početna nemušta priča o 63 mjere danas se zove ožujski paket. Potom je uslijedio travanjski paket mjera i prepuštanje scene kriznom stožeru. Strah je ustupio mjesto bilo kakvoj ekonomskoj nadi i boljem ishodu. Štoviše, pola milijuna ljudi je na „zajamčenih“ četiri tisuće kuna kojima se svaki dan za svaki slučaj spomenu pandemija, mjesečne potrebe države od 15 milijardi kuna i rupa od 70-ak milijardi koja se treba isfinancirati. U pravilu to odrađuju odabrani mediji, a sporadično pojavljivanje pokojeg ministra je samo papagajska priča o epidemiologiji.

I unatoč svemu, sve bi to do sada bilo u redu – jer tako je moralo biti – da se zna tko je nadležan za ekonomiju. Epidemiološke mjere nam poručuju da je za ekonomiju glavni stožer, a stožer je navodno operativno tijelo vlade pa je za ekonomiju zapravo nadležna vlada. Ali baš svakodnevno pojavljivanje stožera s epidemiološkom slikom je obrnuto proporcionalno s ekonomskim učincima u državi. Onoga trenutka kad se reducira doza svakodnevne epidemiologije, nastupa svakodnevna ekonomija. Ali toga još nema.

U ovoj igri važnosti i nadležnosti kupuje se vrijeme, pa se objavom kalendara aktivnosti u stvari sve prepušta pojedincu na odluku. Ako uspijemo – politika je važna, a ako pustite djecu u školu ili pokupite nešto u autobusu – sami ste krivi jer se niste čuvali. Uvest ćemo ponovno strože mjere, poručuju.

I sad, tko se usudi prognozirati išta vezano za ekonomsku aktivnost jer neizvjesnost oko roka trajanja pandemije je ključna varijabla, ponavljaju ministri. I gle čuda, u toj silnoj neizvjesnosti, opet kroz provjereni medij puštaju priču o srpanjskim parlamentarnim izborima. Ma tko bi to rekao. Prognoze su ipak moguće! A projekcije pada BDP-a, proračunskog deficita, nezaposlenosti, inflacije se prepušta MMF-u, bankama i estradnim analitičarima. Ministar financija koji je nekada vodio zavod za makroekonomske analize u ministarstvu financija, opreza radi, prognoze prepušta drugima. U stvari sve se svelo na vladino kupovanje vremena i ciljanje političkog probitka, unatoč epidemiji i formalno proklamiranoj brizi za ljude. Drugim riječima, očuvanje nacionalnog ljudskog potencijala je bitno samo ako se očuva i poveća naš politički potencijal.

Dobro, neka se i to zna, ali na kraju dana netko mora biti odgovoran, zaslužan, pokazan ili prokazan? Netko mora reći što nas čeka – mora dati prognozu. Uostalom, kako se misli ići na izbore bez obećanja, a obećanja se daju na osnovu činjenica i prognoza. Valjda Hrvati još nisu postigli imunitet krda na politički zarazne trikove? Ili jesmo, nažalost.

Kako bilo, sa skorim izborima ili bez njih u dolazećoj tranziciji k „novoj normalnosti“ ključni lik države u ovoj fazi postaje guverner središnje banke. Da, upravo tako. Očuvanje likvidnosti države i ekonomije nikada nije bilo važnije. Monetarnim popuštanjem kroz aukcije i kontrolirane tokove iskupa državnih obveznica pored postojećih viškova novca, pokazuje spremnost na nestandardna ponašanja. I to je najbolje što se može događati – infuzija likvidnosti s izbjegavanjem kreditnog sloma. Netom objavljena vijest da je središnja banka unajmila bivšeg viceguvernera na nekoliko mjeseci dodatno pojačava činjenicu da je guverner trenutno ključna figura. Ostaje samo pitanje hoće li više igrati u „veznom redu“ ili „obrani“.

Fiskalna berba je sve mršavija, a trenutni transferi prema zaključanim biznisima su već potrošena sredstva koja treba refinancirati. Sve je ipak lakše kad se zna da je moguća indirektna monetizacija državnog duga kod središnje banke. Naravno, središnja banka može jedno vrijeme printati novac, ali ne može printati radna mjesta niti ukidati parafiskalne namete.

Monetarna vlast se nalazi u najizazovnijem trenutku od samostalnosti države i guranje iste pod politički kišobran može biti opasno i kontraproduktivno. Ne smije se zaboraviti da središnja banka nije samo nositelj monetarne politike već i supervizor banaka i ključna institucija Vijeća za financijsku stabilnost. Koliko smo samo puta čuli od niza ministara ingenioznu izjavu kako u mirovinskim fondovima leži stotinu milijardi kuna koje treba aktivirati. Nadam se da to nikada neće reći o bankama. Zato vlada u ovoj situaciji treba izbjegavati svako javno političko natjecanje sa središnjom bankom. Primjerice, čim je objavljena vijest o dogovorenom swap-u HNB-a s ECB-om od dvije milijarde EUR-a, odmah se oglasio vladin PR i pohvalio ulogu premijera koji je, eto, bio uključen u swap kroz razgovor s C. Lagarde (guvernericom ECB-a). To se tako ne radi. Moglo je i bez toga. Bugari, koji su napravili isto, sigurno se osjećaju zakinuto jer u priopćenjima nisu spomenuti :).
Da se razumijemo, zajedničko djelovanje politike i institucija u krizi nije čudno niti nevažno. Ipak, u tim okolnostima, politika može biti presudna u određivanju hoće li zemlja na kraju uspjeti ili ne. Tako i hitni ljetni prekonoćni politički izbori koji izazivaju podjele (a koji to ne čine) mogu biti daleko važniji za neuspjeh ekonomskog oporavka negoli neke od propuštenih mjera monetarne i fiskalne politike. Tada sve dubinske analize najnovijih ekonomskih podataka i političkih očekivanja pri formuliranju prognoza padaju u vodu.

Ljetna klima bi očito trebala ubiti virus baš na dan izbora kako bi se izbjegle nepoznate nepoznanice iliti crni labud. A što ako se klimatske promjene okrenu protiv političkih očekivanja i pojavi zeleni labud. E, onda slijedi objašnjenje da je to zapravo klimatski crni labud.

III.

Kako na početku teksta, tako i sada – u nešto se gledati mora. Svaka odluka bez podataka i analize na temelju instinkta je puko gatanje i ne vodi dobrom ishodu. S prognozama i ekonomistima je teško, a bez njih još teže. Ali zato postoje nizovi podataka iz kojih svatko može pratiti smjer i koliko toliko proricati i graditi svoja očekivanja u ovim „čupavim“ vremenima. Ne treba biti nobelovac, a za to su mu dovoljna dva stupca podataka. Podaci o monetarnim i kreditnim agregatima se nalaze na: https://www.hnb.hr/statistika/statisticki-podaci/financijski-sektor/monetarni-i-kreditni-agregati.

Prateći veličinu i odnose među monetarnim agregatima najbrže se izmjeri stupanj „zagrijanosti“ novčanog tržišta a time i veličine na robnom tržištu odnosno BDP-u.

Dakle, uspoređujući kretanje primarnog novca M0 (koji nastaje iz primarne emisije HNB-a npr. otkupom deviza od banaka) i novčane mase M1 (koja nastaje iz sekundarne emisije poslovnih banaka u odnosima s poduzećima i stanovništvom npr. krediti) mogu se uočiti razdoblja gospodarskog rasta i pada. Logika nalaže da M1 treba biti veći od M0.

Na priloženoj Slici 1. jasno se vidi razdoblje (2009.-2014.) kad je M1 bio manji od M0 (monetarna redukcija) i kad smo imali kumulativni pad BDP-a od 12%. Isto tako, na slici se vidi razdoblje nakon 2014. kad je usljedio oporavak i kad je M1 bio veći od M0 (monetarna multiplikacija). Tako je na kraju 2019. monetarni multipkilator (m=M1/M0) iznosi 1,27 (drugim riječima, od 1 kune primarnog novca M0 nastalo je monetarnom multiplikacijom 1,27 kuna novčane mase M1). To se naravno događa u „živoj“ ekonomiji. Onoga trenutka kad se linije M1 i M0 približe ili zamjene položaj, sve će biti jasno.

Slika 1. Primarni novac M0 i novčana masa M1 (2008.-2019.)

Izvor:www.hnb.hr/statistika; obrada autora

Ako podatke o kretanju M0 i M1 prikažemo kroz mjesečne stope promjene (a naročito nas zanimaju tekući i dolazeći mjeseci), dobijemo sljedeću sliku. Na Slici 2. se uočava da je M1 još od kolovoza 2019. usporio svoj rast, što i ne mora čuditi jer su aktivnosti središnje banke na otkupu deviza bile snažne pa je bio veći rast M0.

No, pravi izazovi nas tek čekaju i mjesečne objave HNB-a o kretanju monetarnih agregata će nas uputiti na – smjer i kretanje BDP-a. Inače, računajući od 2009. do 2019. postoji čvrsta pozitivna korelacija (0,95) između kretanja novčane mase M1 i realnih stopa rasta BDP-a. Linearno gledano, za svaki 1 postotni bod rasta novčane mase, BDP raste za 0,30%.

Međutim sada emisija M0 služi za refinanciranje dugova središnje države, a s druge strane nema potražnje i nema optjecaja (brzine) novca. Tako svaka količina novca pomnožena s brzinom optjecaja nula, daje nulu – baš zbog zaključane potražnje.

Kod vlastitog razvijanja Slike 2. u dolazećim mjesecima ne smije se zaboraviti na ljude koji upravljaju kružnim procesom s četiri faze:

1. Stožer
2. Ministar financija
3. Guverner
4. Ministar gospodarstva

i na činjenicu da je sve počelo sa Stožerom i da s njim sve mora završiti. Sada polako završava faza guvernera i ulazimo u najosjetljiviju fazu – ministra gospodarstva. Njegovo razotkrivanje sposobnosti tek počinje, a mjesečna statistika HNB-a će upravo to nemilosrdno činiti. U ovoj igri se naplaćuje Izlaz, a ne Ulaz. Imamo li pravog čovjeka na Izlazu u dolazećoj fazi upravljanja ključno je pitanje. Svako produžavanje faze guvernera može biti smrtonosno za nas i našu ekonomiju. Ne želim niti pomisliti da ćemo se vratiti u fazu ministra financija nakon tri mjeseca ili fazu stožera s uniformama. Razvitak ove slike sve će pokazati.

Slika 2. Mjesečne stope promjena M0 i M1 (2019.-II./2020.)

Izvor: www.hnb.hr/statistika; obrada autora

Zato mjesečnim praćenjem pulsiranja M0 i M1 pratimo stanje krvotoka nacionalne ekonomije, razobličavamo lažna obećanja i tuđe prognoze. I što je najvažnije, uz zdrav razum sve gledamo vlastitim očima i s vlastitim uvjerenjem.