- Home
- Novosti
- Financijski vrtlog
- INA (3)
INA (3)
INA (3)
Ovo je treći dio priče o INA-i kao tipičnoj hrvatskoj priči.
VIII. faza privatizacije 2013.: Arbitraže
Potpuno zanemarivanje načina korporativnog upravljanja s regulatorne strane od 2012. nadalje se odnosilo, naravno, i na INA-u. Zato se oko INA-e od 2012. do 2014. isprepliću aktivnosti i priče konzultantsko špijunske prirode, a sve manje poslovne i regulatorne. Nadmudrivanje domaćih političkih „supermena“ s MOL-om se pokazalo za Hrvatsku doslovno pogubnim i poražavajućim. Zagrebačka špica je danima brujala kako se u samom centru grada na par metara od kultnog Buldoga odvijala prava špijunska drama u uredu jednog konzultanta. Glavni akteri su „osoba od povjerenja“ MOL-a s koferom i kamerom u naočalama, naftni konzultant i obavještajno represivni aparat RH. No, očito iskusni MOL-ov povjerenik nije otvorio kofer niti je upao u ozvučenu i kamerama premreženu klopku. Kad se ova naivno režirana drama nije odigrala po očekivanom scenariju, prešlo se na druge oblike djelovanja. Odgovorni u nadležnom ministarstvu angažiraju konzultante i plaćaju milijune za utvrđivanje štete zbog neizvršenih obveza MOL-a. Sve to je bila dobra podloga za tužbu MOL-a u studenom 2013. i arbitražu pri ICSID-u kao agenciji Svjetske banke.
S vremenom su se iskristalizirala dva stava. Jedan da su političari u RH opet ispali amateri kod državnih interesa i prava u INA-i. Drugi stav polazi od neke vrste teorije zavjere, a koja se zasniva na unaprijed planiranom potezu odabranih političara koji su, obavljajući javne funkcije, spremni zaboraviti ono što su govorili ili su trebali raditi u interesu javnog i općeg.
I što je vrijeme pokazalo? Nekadašnja visoka državna službenica kao pomoćnica ministra koja je u Washingtonu predstavljala RH u ovom sporu, danas je u suvlasničkom biznisu s RH i sjedi skupa s partnerima iz MOL-a u nadzornom odboru. Možda je sve to slučajno? Možda? No, evo još malo analize o svemu tome.
Hrvatski amateri su doslovno „čačkajući mečku“, bez ikakvog pravnog razumijevanja odnosa RH i MOL-a, naoružani jedino političkim kvazispoznajama o tim odnosima, zapravo „izvrdoljačili“ arbitražu. Pregovori koje su vodili s MOL-om tijekom 2013. zasnivali su se isključivo na Prvom dodatku Ugovora iz 2009. i presude Sanaderu zbog tzv. prodaje upravljačkih prava. Zanimljivo, nisu im trebala nikakva profesionalna saznanja o sadržaju Ugovora iz 2003. i općenito znanja o pravnom položaju ugovornih strana. Kad se to već dogodilo, uz brzo angažiranje pravnog tima u SAD-u nitko zapravo nije niti pokušao osporiti legitimitet te tužbe jer se radi o Tužitelju koji je u stvari „Zajedničar“ s RH i koji sukladno međudioničarskom Sporazumu djeluje kao „jedna strana“ i da MOL tu nije strani investitor kojeg RH sputava u njegovu investiranju već – zajedničar. RH i MOL su jedna strana i djeluju zajedno do dana današnjega. Primjerice, kad je MOL objavio ponudu za preuzimanje dionica 2008., računa se kao da je to s njim učinila i RH. Nitko od hrvatske strane nije niti pokušao shvatiti Zakon o preuzimanju koji je usklađen s EU regulativom (neovisno o tome što ga je Linić masakrirao 2012. svojim izmjenama i dopunama spašavajući one koji nikada nisu objavili ponude za preuzimanje iako su to morali). Dakle, postupak je pokrenut i RH sudjeluje kao da nije zajedničar, iako se u osnovnom ugovoru RH čak odriče svoje suverenosti da djeluje kao svaka država s ciljem vođenja vlastite ekonomske pa i energetske politike. Čak i unatoč tome pravni tim se uredno plaća, a u RH politički predstavnici se tuku oko onoga što niti sami ne razumiju. Nažalost. Kako god, MOL je tužio RH tijelu za rješavanje investicijskih sporova kao da međudioničkog sporazuma nema.
Tako se na mrežnim stranicama ICSID-a može naći sljedeći dokument: ICSID, Case No. ARB/13/32, DECISION ON RESPONDENT’S APPLICATION UNDER ICSID ARBITRATION RULE 41(5), Date: 2 December 2014. Primjerice, točka 19.1. Tužitelj (MOL) također navodi da je tuženik (RH) poduzeo niz mjera namijenjenih oštećivanju i narušavanju ulaganja tužitelja u INA-u, što se može sažeti kako slijedi (referiram se samo na dio koji se odnosi na HANFA-u):
„Nakon što je tužitelj u prosincu 2010. godine pokušao kupiti dodatne dionice INA-e na Zagrebačkoj burzi, hrvatski mirovinski fondovi zajednički su djelovali kako bi blokirali stjecanje više od 50% dionica INA-e. HANFA (Hrvatsko nadzorno tijelo za financijske usluge) nije ispravno istražilo prigovor tužitelja na usklađeno djelovanje protivno relevantnom hrvatskom zakonodavstvu; umjesto toga, poduzela je radnju protiv samog tužitelja i nekih njegovih ključnih rukovoditelja. Na tužbe upravnog suda u odnosu na tužbu HANFA-e nije odgovoreno.“
Prvo, ovdje MOL kao tužitelj izjednačava Hrvatsku i HANFA-u iako dobro zna da je tada postojala zakonska i stvarna neovisnost HANFA-e. Postupak nadzora i poduzetih mjera proizlazio je iz Zakona o tržištu kapitala, a ne iz političkih odluka. Postupanje HANFA-e je rezultiralo rješenjima u kojima se pozivalo na odredbe Zakona, a ne na naredbe ministarstva financija ili gospodarstva.
Drugo, Optužbe MOL-a da je HANFA sprječavala MOL u stjecanju u korist Mirovinskih fondova spada u kategoriju dobro pripremljenog PR-a i prljave propagande. Najprije je HANFA počela pratiti MOL-ove aktivnosti na tržištu, iz čega su se kasnije izrodile i prijave jer nisu poštivali zakon. Mirovinski fondovi su se uključili kasnije kada je investicijskoj zajednici postalo jasno da MOL pokušava preuzeti INA-u i da bi se na malom broju odlučujućih dionica moglo zaraditi (budući da su se i MOL i Vlada RH, a posebno MOL na tržištu ponašali kao da međudionički sporazum ne postoji).
S obzirom da su dionice INA-e bile na burzi i da je MOL javno vodio kampanju stjecanje dionica od radnika, drugima nije bilo zabranjeno da kupuju/prodaju dionice INA-e na burzi. Dakle, oni se nisu mogli obraćati dioničarima pismom kao što su to činili iz MOL-a . Također, obustave trgovanja dionicama nisu uzrokovali mirovinski fondovi, već upravo MOL svojim načinom korporativnog upravljanja u INA-i i stjecanja dionica, za što su podnesene i kaznene prijave. Također, mirovinski fondovi nikada nisu dobili nikakvo obećanje „oprosta“ od HANFA-e, ali isto tako se nikada nije dogodila simultana kupnja i prodaja od strane fondova /jedni kupuju, drugi prodaju) kako bi se utjecalo na cijenu.
Treće, HANFA ni teoretski nije mogla zaustaviti preuzimanje da se MOL pridržavao pravila tržišta kapitala. Potrošili bi malo više vremena i novca, ali bi na kraju preuzeli INA-u. Njima se iz nekog razloga jako žurilo i nisu birali sredstva u stjecanju dionica.
Uostalom, po usklađenju korporativnog upravljanja INA-om krajem 2011. godine dopušteno je slobodno trgovanje dionicama INA-e uz doneseno Rješenje.
Konačno, na tužbu MOL-a protiv Rješenja HANFA-e o manipulaciji, Visoki upravni sud RH je na sjednici vijeća održanoj 31. ožujka 2015. presudio: Tužba se odbija. Između ostalog, u obrazloženju je navedeno: „….to je prema ocjeni ovog Suda, nadležna Agencija pravilno i zakonito ocijenila da je tužitelj na opisani način, objavom Opće ponude od 15. prosinca 2010., iznio netočne informacije koje su dale lažne, odnosno obmanjujuće signale u pogledu trgovanja dionicom društva INA na uređenom tržištu, a za koje je kao informirani ulagatelj, najveći dioničar INA-e i ponuditelj u privatnoj ponudi dioničarima INA-e znao da su netočne. Naime, opisanim ponašanjem tužitelj je sukladno svemu navedenom, prekršio odredbe članka 466. stavak 1. točka 3. Zakona o tržištu kapitala, a što je izrijekom zabranjeno člankom 465. istoga Zakona prema kojem je zabranjen svaki oblik manipuliranja tržištem.“
Dakle, MOL je manipulirao na tržištu kapitala. Šteta što za ovu presudu još uvijek nisu čuli u DORH-u?
U ovoj fazi razvoja događa oko INA-e dok traje arbitraža, tijekom 2015. događa se još jedna od bitnih stvari. To je presuda Ustavnog suda RH. Ustavni sud Republike Hrvatske u sastavu J. Omejec, predsjednica, te suci M. Arlović, M. Babić, S. Bagić, S. Banić, M. Jelušić, D. Krapac, I. Matija, A. Palarić, D. Šarin i M. Šeparović, u postupku koji je ustavnom tužbom pokrenuo Ivo Sanader, kojeg zastupaju Č. Prodanović i J. Sloković, odvjetnici iz Zagreba, na sjednici održanoj 24. srpnja 2015. jednoglasno je donio ODLUKU: Ustavna tužba se usvaja. Ukidaju se: presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. travnja 2014., presuda Županijskog suda u Zagrebu od 19. studenoga 2012. Predmet se vraća na ponovni postupak Županijskom sudu u Zagrebu. Postupak je u tijeku. Ovakva presuda Ustavnog suda će se kasnije pokazati kao ključan argument koji koristi MOL u postupku protiv RH.
IX. faza privatizacije 2016.: Pad Vlade i najava nove Vlade o otkupu dionica INA-e
Rezultat parlamentarnih izbora i sporazum HDZ-a i Most-a doveli su sredinom 2016. godine do prijedloga Glavnoj skupštini INA-e, (9. lipnja) da se iz Nadzornog odbora opozove S. Petrovića, Ž. Perića i M. Proštenika, a umjesto njih predlože D. Čehić, L. Burilović i D. Vanđelić.
No, prava bura na političkoj sceni i u samoj Vladi započinje u svibnju nakon što je jedan tjednik objavio ugovor između hrvatskog društva (u vlasništvu J.P) koja je savjetovala MOL i društva u vlasništvu supruge tadašnjeg potpredsjednika Vlade T. Karamarka, a koji se navodno zalagao za izlazak iz postupka arbitraže na osnovu nekih njemu dostupnih informacija.
Sukob unutar vladajuće koalicije je na vrhuncu kad Most traži odlazak potpredsjednika Vlade Karamarka radi sukoba interesa. Već u lipnju 2016. Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa odlučilo je da je Karamarko bio u sukobu interesa zbog iznošenja osobnih stavova i prijedloga za povlačenje Hrvatske iz arbitraže s MOL-om jer se nalazi u situaciji u kojoj privatni interesi mogu utjecati na njegov rad u Vladi. Slijedi protuudar šefa HDZ-a i potpredsjednika Vlade pa je Hrvatski sabor 16. lipnja 2016. iskazao nepovjerenje premijeru Tihomiru Oreškoviću, čime je pala Vlada. Tako je HDZ srušio vlastitu Vladu. Ipak, Domoljubna koalicija na čelu s HDZ-om nije uspjela u roku od 30 dana okupiti parlamentarnu većinu, zbog čega je predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko dao ostavku. Provedeni su parlamentarni izbori 11.9.2016., a novi je premijer HDZ-ov A. Plenković, opet u koaliciji s Mostom.
INA-om se novi premijer počeo baviti u studenom 2016. kad je primio na razgovor predsjednika Uprave INA-e Z. Aldotta. Usput i Hernadi kao prvi čovjek MOL-a pušta probne balone oko budućnosti INA-e u okviru MOL-a, a i o mogućoj prodaji. Kako bilo, u prosincu 2016. Arbitražni sud komisije UN-a za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi (na temelju hrvatske protutužbe MOL-a) je presudio da dokazi koje je Hrvatska podnijela nisu dovoljni da dokažu da su ugovori sklopljeni 2009. nastali kao plod koruptivnih aktivnosti.
Potom slijedi prilično iznenađenje. Na Badnju večer, 24. prosinca 2016., premijer Plenković je okupio odabrane ministre te se obratio javnosti kako je Vlada odlučila u svoje vlasništvo vratiti INA-u otkupom cjelokupnog udjela koji u njoj ima MOL. Most je podržao ovakvu odluku premijera. No, zanimljiva je činjenica da je Vlada model otkupa INA-e tada vidjela u prodaji do 25% HEP-a i da je drugi dan ključne korake u Power Point prezentaciji već imala grupa ljudi koji su kasnije prozvani skupinom Borg u slučaju Agrokor. Dakle, netko je „na vrijeme znao i mislio“ što treba napraviti – u nacionalnom interesu, naravno! Ove činjenice, razumljivo, nikada nisu rasvijetljene niti ispitane, a čine ključ razumijevanja i načina djelovanja Vlade u tom razdoblju koje se proteže do današnjih dana.
Na osnovu prethodnoga, 19. siječnja 2017. Vlada je donijela odluku o osnivanju Savjeta za pregovore s MOL-om, koji će predlagati Vladi donošenje odluke vezano uz pripremu, provedbu i financiranje postupka mogućeg otkupa dionica INA-e koje drži MOL. Savjet čine premijer Plenković (predsjednik Savjeta), potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih i europskih poslova D. I. Stier, ministar zaštite okoliša i energetike S. Dobrović, ministar upravljanja državnom imovinom G. Marić, ministar pravosuđa A. Šprlje, ministar financija Z. Marić, ministar rada i mirovinskog sustava T. Ćorić te državni tajnik u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike A. Čikotić.
Početkom veljače 2017. premijer Plenković kazao je da je Hrvatska zatražila poništaj arbitražne odluke u slučaju INA-MOL pred Arbitražnim sudom (UNCITRAL) u Ženevi. Ocijenio je kako je riječ o “vrlo dobro potkrijepljenim argumentima“ za poništaj arbitraže.
Ipak, krajem travnja dolazi do izbacivanja ministara iz kvote Mosta iz Vlade, čime se praktički raspada i početni sastav Savjeta za pregovore s MOL-om.
Tako je krajem svibnja 2017. Vlada razriješila dio dotadašnjih članova Savjeta za pregovore s MOL-om: S. Dobrovića, A. Šprlju i A. Čikotića. Novim članovima Savjeta Vlada je imenovala K. Turkalja i M. Šiljega. Dodatno, 30.5.2017. članovima Savjeta još su imenovana dva ministra – T. Tolušić i D. Horvat.
Krajem kolovoza 2017. Vlada je na sjednici donijela zaključak o provedbi odabira investicijskog savjetnika u transakciji mogućeg otkupa dionica INA-e koje drži MOL. Temeljem zaključka, Vlada je zadužila Ministarstvo zaštite okoliša i energetike i Ministarstvo financija da provede postupak odabira savjetnika.
I dok je Savjet razmišljao, 27. listopada 2017. Vlada je priopćila da je švicarski Savezni vrhovni sud odbio poništiti odluku Arbitražnog suda, koji nije prihvatio hrvatski zahtjev da se ponište ugovori o upravljanju INA-om. Sam premijer Plenković izjavio je da je tom odlukom završen pravni put koji je Hrvatska imala na raspolaganju.
Sredinom studenoga 2017. Vlada je prihvatila informaciju Savjeta za pregovore s MOL-om o mogućem otkupu njegovih dionica INA-e te odredila rok do 15. siječnja 2018. za podnošenje ponuda financijskih savjetnika. Već krajem studenoga 2017. godine, nakon sastanka s premijerom Plenkovićem u Budimpešti, mađarski premijer V. Orban je izjavio kako bi “Mađarska željela izaći iz tog pitanja što je prije moguće na pravičan način“. Plenković pak izjavljuje da je potrebno ili otkupiti dionice INA-e ili pronaći strateškog partnera za njihov otkup. Ovo spominjanje novog strateškog partnera je svojevrsno odustajanje od ideje otkupa.
I tako vrijeme leti, Vlada razmišlja, pa je tek 10.4.2018. odabrala konzorcij u kojem su Morgan Stanley, Intesa Sanpaolo Group i Privredna banka Zagreb (PBZ) za investicijskog savjetnika Vlade u transakciji moguće kupnje dionica INA-e, a ponuda tog konzorcija financijski je teška osam milijuna eura. Vlada je ministre Z. Marića i T. Ćorića ovlastila da s odabranim investicijskim savjetnikom nastave pregovore kako bi se definirali svi detalji te nakon toga pristupilo i potpisivanju mandatnog pisma, odnosno o angažiranju izabranog konzorcija.
Sve u svemu, danas, gotovo godinu i pol nakon izbora investicijskih savjetnika, rezultat znamo. Niti detalja, niti mandatnog pisma niti konzorcija. Sve je ko’ i ranije. Zašto se tako radi i na kojim postavkama, na kojim i kakvim očekivanjima i s kim se dogovara – netko sigurno zna. Zašto ne, može i tako, rekli bi mudraci koji se razumiju u politiku.
X. faza privatizacije 2019.: Hitne izmjene zakona o privatizaciji INA-e
Ovo mudrovanje i umovanje Vlade oko ne-otkupa dionica INA-e od MOL-a imalo je i svoje prethodno pitanje. Naime, radi se o tome da je još u prosincu 2016. Europska komisija (EK) zatražila od Hrvatske izmjene Zakona o privatizaciji INA-e jer se njime navodno krši sloboda kretanja kapitala i sloboda poslovnog nastanka. Navodi se da su tim zakonom dodijeljene posebne ovlasti u INA-i, uključujući pravo veta u slučaju odluka koje se odnose na prodaju dionica/imovine u vrijednosti koja prelazi određeni prag. Posljedica toga je situacija da dioničari ne mogu utjecati na važne odluke društva razmjerno svojim udjelima, što može odvratiti potencijalne ulagače od ulaganja u INA-u, smatra Komisija.
Dakle, opet je EK (i MOL) drvila po pitanju „odvraćanja potencijalnih ulagača od ulaganja u INA-u“ iako VRH i MOL djeluju zajedno i kontroliraju više od 90% dionica s pravom glasa. Naravno, tko bi to sad ispred VRH-a objašnjavao EK-i i razglabao o Zakonu o preuzimanju dioničkih društava koji je usklađen s pravnom stečevinom EU.
Prišlo se, bez okolišanja, ispunjenu očekivanja EK. Idemo odmah izmijeniti Zakon o INA-i i gotovo! Jer, naš ugled u EK nema cijenu – zaključila je Vlada RH. Zakon je poslan u hitnu proceduru. Zlobnici bi sada, nakon izbora prvih ljudi EK, rekli da im je jasno i zašto je to tako učinjeno. Zakon je izglasan sa 74 glasa ZA i 2 glasa PROTIV (Zekanović i Hasanbegović) koji su nekim čudom ostali i držali kvorum? A kakav je sadržaj izmijenjenog Zakona o INA-i?
Zakon o izmjeni i dopuni zakona o privatizaciji INA-e od 20.2.2019. prošao je hitnu proceduru i ima samo 3 članka i 24 stavka. Od 24 stavka, čak 10 stavaka počinje riječju-ukoliko. Nikada prije slična nomotehnika nije viđena. Tako u nekoliko stavaka imamo „Ukoliko ministar nadležan za energetiku ocijeni potrebnim“ ili „Ukoliko ministar nadležan za energetiku utvrdi“. Nije ovo samo nomotehnika koja ispunjava očekivanja EK, već je ovo i prava zamka za nadležnog ministra. Jer, prije ili kasnije dođe taj dan kad ga se pita zašto nije utvrdio ili zašto nije ocijenio, odnosno zašto je baš tako utvrdio i ocijenio. Nema dvojbe da će se pitati, kad tad. A oni koji i kada pitaju – su institucije koje rade svoj posao. A tada se ispita baš sve, i što je ona kuma u rujnu 2014. govorila u Washingtonu, što ta kuma radi i govori sada, što se govorilo o zatvaranju rafinerije u Sisku i što se dogovaralo na prijateljskim susretima u Budimpešti i Zagrebu. Svašta nešto se pita.
I da, tih deset “ukoliko” ne pokriva niti će pokriti sve poslovne i političke kombinacije oko INA-e niti pruža RH pravnu sigurnost kao dioničaru niti kao suverenoj državi koja može i mora donositi odluke i zakone u vlastitom interesu. Tih deset „ukoliko“ je samo zaštitni veo na licu Vlade i ispod kojeg se skriva kalkulantsko i neodlučno lice male europske ulizice.
Ovaj zakon je samo nastavak mučnog slijeda događaja s našom “strateškom energetskom kompanijom” još od 17.7.2003. godine od potpisa Dioničarskog sporazuma s MOL-om. Hitna saborska procedura izmjene zakona s ključnom riječi ukoliko po dobrom starom običaju dobit će sigurno svoj financijski, politički i pravosudni epilog. Samo što u ovom trenutku još ne znamo kada će se to dogoditi. Jer, bio ministar nadležan ili nenadležan, svaki, službeni, neslužbeni, osobni i ini razgovori o ovome se negdje bilježe i prate. Bilo bi čudno da je drugačije. Oholost nije neka vrlina i podnošljiva je u malim dozama, ali ovdje je zaista ima previše. Ako je suditi po neslužbenim izvorima i pričama, već sada ima svega.
Osim, ukoliko jednoga dana Ustavni sud ne nastavi sa „zaštitom“ originalnog pravnog i političkog života u RH. Jer, više nije slučajno, ovaj sud se specijalizirao za presude svih vrsta u slučaju INA- MOL.
Čak i nacrt Strategije energetskog razvoja Republike Hrvatske do 2030. s pogledom na 2050. dodatno ignorira stanje i potencijale INA-e neovisno o tome koja vrsta izvora energije će prevladati. To samo znači da će ova faza privatizacije u režiji ove Vlade još potrajati. Sve dok nam jednoga dana ne objave kako su ti prokleti Mađari preskupi, kako zatvaraju rafineriju u Sisku, kako nisu ispunili ulaganja u rafineriji Rijeka i kako su kao prava suverena Vlada učini sve da nas zaštite od nacionalne sramote – uništenja INA-e.
A tada slijedi zadnja faza – još jedan dramatičan politički rasplet na INA-i.